Javornica 13.12.2009.

Tek je prvi snježak zabijelio naše planine ali nedovoljno za neku skijašku turu. Naše planine nude skromne mogućnosti za skijaške ture s kilometarskim spustevima po dubokom i netaknutom snijegu. Za takve užitke treba potegnuti do susjednih slovenskih planina ili nešto dalje do atraktivnih turnoskijaških područja u talijanskim Dolomitima ili austrijskim Nockberge.
Danas smo bili skromni i zadovoljili se lokalnom romantikom dubokih šuma u okolici Platka. Odlučili smo posjetiti Javornicu, šumom okruženu livadu na južnoj strani Planine, vrha između Jelenca na sjeveru i Guslice na jugu. Upravo Javornicom prolazi granica NP Risnjak našto nas upozoravaju natpisi na stablima.
Stoljetni javori u miješanoj šumi bukve i jele vjerojatno su nekog davno potakli da ovo čarobno mjesto nazove ovim imenom. Iako blizu šumskih prometnica, Javornica je zadržala svoju romantičnu divljinu. Nekad sam ovdje pratio vučje tragove koji su prelazili preko Planine u područje Lividrage. Danas ni jednog traga divljači na Javornici i okolici. Vraćamo se na Platak uz priču o najvećem graditelju violina Stradivariu koji je javor za izradu donjeg dijela svojih violina nabavljao iz najviših šuma Gorskog kotara. Tajna zvuka ovih violina bila je upravo u ovom drvetu.
Dvadesetak centimetara snijega bilo je dovoljno tek za skijašku šetnju zabijeljenim cestama.

Na turi bili Iris i Ljubo.

Snježnik, dome naš dragi...

Dragi prijatelji,

Iako je snijeg odavno okopnio na obroncima naših planina, posljednji događaji na našem Snježniku sledili su naša srca ne vjerujući da je takvo što bilo moguće.
S radošću smo nedavno u Novom Listu pročitali vijest da uskoro kreće obnova planinarskog doma na Snježniku za koju je Primorsko Goranska Županija osigurala novčana sredstva. Kako je pisalo, materijal za obnovu doma dopremio bi se na gradilište helikopterom kako bi se izbjeglo devastiranje padine pod domom, jednog od najvrijednijih florističkih lokaliteta u NP Risnjak. Ovime bi se izbjegla sudbina devastiranog Hahlića po čijem novoizgrađenom prilaznom putu sada jure terenski motori i automobili.
Na relativno uskom području ovdje se u vertikali padine pod domom izmjenjuju biljne zajednice šumskih livada koje pod vrhom Snježnika završavaju alpskom vegetacijom. Ovo je temeljni fenomen nacionalnog parka koji je radi svoje specifičnosti trebao ostati u izvornom prirodnom obliku na radost sadašnjih i budućih naraštaja.
Prvih dana ovog mjeseca dočekali smo početak obnove doma na Snježniku. Započelo je proširenjem pristupnog kolnog puta što od «bukve» vodi do table koja označava ulaz u nacionalni park. Mislili smo da se ovdje završava aktivnost rovokopača i buldožera ali crv sumnje ostao je u nama. Nedjelja jutro, ponovo smo na gradilištu da se uvjerimo u ograničenost građevinskih zahvata. Sve je kao prije, strojevi miruju.
Sredinom ovog tjedna potresenim glasom prijatelj javlja da je rovokopač stigao kroz Grlo na polovicu padine ispod doma. Nevjerica, ogorčenje, bijes. Krećemo s obilaskom Županijskih ureda, odgovorni su na godišnjem, tajnice nedaju brojeve njihovih mobitela. Stupamo u kantakt s Inspektoricom građevinarstva, govori da smo deseti koji zovu. Već je dogovorila obilazak gradilišta za sutradan. Planinari, ljubitelji prirode su na nogama. Kako spriječiti devastaciju onog što je ostalo.
Odlazim navečer na Snježnik i snimam nepopravljivu štetu. Bio je to moj najtužniji posjet voljenom Snježniku..i oko se ovlažilo.
Nesretnim zakonom o sportu iz 1996. svi sportski objekti (kao i svi planinarski domovi ) pripali su općinama u kojima se nalaze. Planinarska društva koja su izgradila domove i brinula o njihovom održavanju ostala su bez svojih mukom izgrađenih domova. Oteli su majci dijete.
Ovo ljeto Županija je dodijelila Nacionalnom Parku Risnjak vlasništvo i upravljanje domom na Snježniku nakon mnogo godina nebrige i propadanja. Događa se neviđeno, JU NP Risnjak koja po definiciji treba brinuti o očuvanju prirode glavni je promotor i uništavatelj najvrijednijeg dijela nacionalnog parka. Zaprepašćuje lakonski odgovor njihovog upravitelja... «Vidjet ćete kako će to biti ljepo kad se put dovrši, bit će izgrađeni potporni kameni zidovi.»
Snježnik i NP Risnjak nacionalno su bogatsvo, to je naše nacionalno blago. Uzeli su nam i uništili Snježnik nesposobni i bezosjećajni mediokriteti. Uništili su naš drugi dom.
Osnovno je pitanje...dali je dom ovdje radi Snježnika ili je Snježnik radi doma.
Ja nemam dileme, manja bi šteta bila da je dom na Snježniku propao do kraja nego da se devastira Snježnik za sva vremena.
Ne želim biti zloslutnik ali izgradnja pristupnog puta ponovo bi mogla aktualizirati megalomansku ideju o skijaškoj žičari na Snježnik, suludu ideju koja je teškom mukom zaustavljena na jednom maratonskom zasjedanju Sabora 2001. godine. Hoćemo li i dalje sjediti prekriženih ruku?

Nekoliko možda povijesnih fotografija Snježnika snimljenih predvečer 13.08.2009. ...za očajavanje ili kao poziv na buđenje.

Posljednji runolist na buldožerskom putu čeka svoju

neizvjesnu sudbinu

Lavaredo Ultra Trail 21.6.2009.

Ovaj produženi vikend proveli smo u Dolomitima, na jezeru u Misurini. Na tom smo području bili prije 2 godine obilazeći ferate oko Cortine i Misurine. Tada smo čuli i za utrku Lavaredo ultra trail na kojoj je Bojan prvi put nastupio prošle godine i oduševio se, te ove godine nastupio ponovno. Utrka www.ultratrail.it je u ovogodišnjem izdanju bila duga 60km i imala 4000m uspona (i naravno isto toliko spusta), prelazila preko četiri prijevoja, brojnih sipara, potoka, snijega, livada, itd. Uvjeti su bili prilično surovi - na startu utrke u 6 ujutro 3 stupnja C, na najvišoj točki i led. Bojan ju je završio na 32.mjestu (!!!) od ukupno 340 natjecatelja. Mi ostali smo navijali na točkama za gledatelje, a na jednu smo čak i zakasnili jer je prebrzo dotrčao :-)

I tako je vikend za koji vremenska prognoza nije bila obećavajuća ispao odličan: u subotu osunčana tura oko Tre cime di Lavaredo, u nedjelju uspješna utrka sa samo par kapi kiše, u ponedjeljak šetnja okolicom Misurine. U Dolomitima bili Sandra, Bojan, Jelena i Perino.

Škrlatica 14.06.2009

Pogled prema Triglavu


Bivak IV i u pozadini Stenar


Aljažev dom

Da ovaj blog ne bi spavao do sljedeće zime i novih turnoskijaških izleta, odlučila sam izvijestiti kako nam je jučer bilo na Škrlatici. Kako još uvijek ima dosta snijega – tema je sasvim prikladna. Dakle, u subotu smo prespavali u Aljaževom domu u Vratima (nema ničeg goreg od pijanih Čeha s gitarom) i u nedjelju ujutro krenuli preko Bivka IV prema Škrlatici.

Putem smo naišli na brojna snežišča gdje se snijeg još prilično dobro drži, ali bila su prohodna bez dereza. Cepine smo na nekima imali u rukama, za svaki slučaj :-) jer ispod mekog snijega na mjestima je bio i led. Put je prilično strm i za nešto više od 4 sata došli smo pod stijenu Škrlatice. Tek tamo nam je postalo jasno zašto nas je domarka upozoravala na «snežne razmere». Naime, posljednji veliki uspon (danas sam pročitala da je to ljeti sipar) bio je potpuno pokriven snijegom, pa su pokrivene bile i markacije. Po vlastitom nahođenju smo kružili oko prirodnog amfiteatra i pokušavali odgonetnuti gdje je ulaz u stijenu koja vodi na vrh Šrlatice. Iako je stijena bila potpuno suha, izlaz nismo uspjeli pogoditi jer nismo na dobrom mjestu izašli iz snijega.

Da smo se na vrijeme raspitali u kojem se otprilike dijelu stijene nalaze klinovi i sajle, problem pokrivenih markacija bio bi riješen. Ovako smo nakon izlaska na neko sedlo i obilaska nekakvih polica zaključili da ćemo na sam vrh doći drugi put.

Na turi bili Sandra i Bojan.

Krnica, sedlo Prevala 30.05.2009.

Šteta je bilo propustit ovaj vikend! Naime subota je bila super! Oko 5 smo se polako zaputili prema Bovcu ( napokon, za razliku od prijašnjih tura, buđenje u koliko – toliko normalno vrijeme) s namjerom da se uspnemo do Prevale i po Krnici spustimo do parkirališta iznad stanice B kabinske žičare za Kanin. Visinu ne znam jer mi je sat na popravku, a ne znam onda ni točno vrijeme. Jutro prekrasno, na parkiralištu čak i pretoplo. Neobično, niti jednog parkiranog auta. Slovenci su se zasitili zimskih sportova ili ...... . Spremili smo se i negdje oko 9-9 i pol polako krenuli prema gore. Nakon nekih pola sata, kroz zazelenjelu nisku šumu, planinskim cvijećem posutim livadama i ptičji pjev, dohodali smo do prvog snijega. Još neko vrijeme uz njega smo hodali po suhom, onda po njemu do kraja, do Prestreljeniške škrbine. Snijeg super drži i ne propada se. Malo sam na strmijim dijelovima proklizavao, ali to je bilo zbog lijenosti jer sam hodao u tenisicama (obojica smo) s pancericama u ruksaku. Prognoza je zvala šibek severni veter, koji se pojavio tek kad smo se digli do Lope. Cijelim usponom guštamo u prekrasnim prizorima i već se naslađujemo pri samoj pomisli na spust koji nas očekuje. Snijega ima i bit će ga još vjerojatno do kraja šestog mjeseca, ako ne i više, ovisno o kiši. Ko u raju! Uvjeti savršeni, a ljudi ni od korova, ko da smo u hrvatskim planinama! Tek smo pri vrhu sreli neka dva Talijana-Slovenca i jedan par s čoporom pasa. Korak na korak, skupilo se oko četiri sata hoda.
Malo smo gruntali dal da odemo na Prestreljenik ili ne, ali tada je pobijedila lijenost, pa smo se odlučili za spust. Osim toga počeli su se navlačiti oblaci, točno prema prognozi za poslijepodne. Procjenili smo da je temperatura par stupnjeva ispod nule. Krenulo je skoro pa čupavo, a onda me Iris odlučio uzeti pod svoje i sve svoje instruktrorske vještine isprobati na meni. Bit će da je uspio jer sam vidno popravio skijanje i nijednom nisam pao!!! Zapravo jesam jer sam skijom pobrao kamen, ali Učo kaže da se to ne broji. Moram zahvaliti mom osobnom instruktoru, pretpostavljam da je to i njegova zasluga. Doduše, mora da i dalje izgledam smiješno s prenaglašenim kretnjama i mantrom ooovakoo-ooovaaakkoo..., ali ipak sam prošao cijelu Krnicu, što je posebni uspjeh jer zadnji sam put skijao pred nekih dvadesetak godina!

Ponavljam, snijeg super, kamenja malo, iz par talnih lavina koje su se spustile možda pred dva tri dana, no lako se izbjegnu. Rajski! Spust je prostran, ne odveć zahtjevan, osim na par mjesta. Na samome početku moguće je birati više varijanti pa prema tome i težinu. Tek na samom kraju spusta, taman kad smo doskijali do zadnje krpice snijega i počeli skidati skije počelo je padati nešto kao susnježica koja se ubrzo (valjda zbog tih par sto visinskih metara koliko smo se spustili do auta) pretvorila u čistu proljetnu kišu. Savršeno!

Na turi bili Iris i Ivo.

Kotovo sedlo 24.05.2009.

Bliži se kraj turnoskijaške sezone iako je danas na padinama podno Jalovca u Tamaru bilo turnih skijaša kao na nekom dobro posjećenom uređenom skijalištu. Zabranu prometovanja osobnim automobilom do doma u Tamaru nitko ne poštuje a čini se da se ova zabrana tolerira barem u ovo doba godine kada je još sve prepuno turnih skijaša. Jalovec, taj princ Julijskih Alpi kako mu tepaju slovenski planinari, očarava nas svaki puta monolitnom stijenom i vitkom figurom. Na padinama pod Kotovim sedlom skijat će se još koji tjedan unatoč visokim temperaturama koje su prisutne i ovdje u planinama. Skije stavljamo na naprtnjače i grabimo širokom padinom koja se postepeno sužava i završava strmim i opasnim Jalovčevim kuloarom. U ovo doba kad su i noćne temperature iznad ništice kretanje kuloarom iznimno je opasno zbog padajućeg kamenja. Iako toga svjesni, neki se odlučuju na uspon i skijaški spust kuloarom. Nas trojica ne spadamo u ovu skupinu i naše skijaške ambicije zadovoljit ćemo spustom s Kotovog sedla, još jednom klasikom turnog skijanja. Svježi jutarnji vjetrić struji dolinom i čini naše napredovanje ugodnim. Još nije ni osam sati a neki se već spuštaju nakon noćenja u bivaku na Kotovu sedlu. Snježanik kojim napredujemo pokriven je sitnim i onim malo većim kamenjem kojeg sa sebe otresaju okolne stijene. Niz padinu stvoren je skijaški koridor birajući dijelove koji su najmanje zasuti kamenjem. I dok se modro nebo ukazuje u rascjepu kuloara začujem nečiji krik iznad sebe upozoravajući na poveći kamen koji se velikom brzinom kotrlja niz snježnu padinu u našem smjeru. Trčimo svom silom u stranu istovremeno gledajući u smjeru jurećeg kamena koji srećom zadržava smjer i protutnji nekoliko metara uz nas.Jedan dio Jalovčeve stijene dobio je naziv "Keglišče" - kuglana. Ne treba biti pronicljiv da bi se otkrio razlog ovom nazivu...kamenje s njega leti kao kugle na nekoj kuglani. Nastavljamo misleći da nismo zle sreće ali nekoliko minuta nakon prvog lošeg iskustva stiže porcija novog kamenja. Mijenjajući smjer kretanja oveći kamen protutnji nekoliko koračaja od nas. Ne želeći završiti kao čunjevi na nekoj kuglani odlučismo odustati od daljnjeg uspona. Pridružuju nam se dvojica Talijana...slijede nas još neki. Kotovo sedlo čekat će nas ondje koliko god mi to željeli...do neke druge prilike. Dok je kamenje padalo Iris je bio dovoljno visoko da brže umakne u sigurnost prostranstva Kotovog sedla nego da se spusti u dolinu. S nestrpljenjem očekivali smo njegov povratak a onda smo zajednički potražili smirenje u "Aljaževom hramu".

Na turi bili Iris, Matija i Ljubo.

Mala Mojstrovka 10.05.2009.

Treba postojati dovoljno dobar razlog za ustajanje prije tri ujutro, izlazak u toplu proljetnu noć s naprtnjačom na leđima i skijama na ramenu. Današnji dan taj je razlog bila Mala Mojstrovka.

Otkako je prije desetak dana kroz visoke snježne nanose od gotovo četiri metra probijena cesta za Vršič s gorenjske i trentarske strane, Vršič je postao ishodište za brzi juriš na Mojstrovku. Prije sedam smo već na skijama i grabimo strmom padinom prema Škrbini a današnji sunčan dan izmamio je i mnogobrojne istomišljenike prema našem današnjem zajedničkom cilju. Snijega ovdje ima preko metar i potrajati će još koji tjedan .

Na pola uspona gdje strmina postaje veća skidamo skije i nastavljamo ravno uzbrdo tragovima naših prethodnika. Snijeg još uvijek drži težinu tijela što napredovanje čini ugodnim. Priječnica koja od Škrbine nastavlja desno na Grebenec je kopna pa je kretanje teškim skijaškim cipelama i skijama na naprtnjači otežano zbog čega treba oprezno birati svaki korak.

Negdje po sredini priječnice tragično je stradao prije skoro četrdeset godina inž. Ivo Gropuzzo, riječki planinar, alpinist, skijaš, planinarski pedagog i publicist autor našeg prvog planinarskog priručnika "Kroz visoke planine" objavljenog 1952. godine. Nekoliko je naraštaja riječkih penjača vođeno njegovim korakom sticalo prva penjačka iskustva upravo ovdje u stijenama Mojstrovke, Prisojnika i Špika. Granitna ploča s njegovim imenom podsjeća na taj tragični događaj i čovjeka velikog zaljubljenika u planine.

Korak po korak i na vrhu smo Male Mojstrovke. Susjedna Velika Mojstrovka s Kotovim sedlom i Mangartom u daljini nezaobilazni je motiv naših fotoaparata. Želeći iskoristiti još uvijek dobar snijeg započinjemo s više od osamsto metarskim spustom prema Drevesnici u smjeru juga. U udolini između dviju Mojstrovki snijeg je iznenađujuće loše kvalitete iako ga ovdje ima više od dva metra. Što se spuštamo niže, snijeg postaje sve bolji a vrisak oduševljenja širi se pobočjima Mojstrovki. Prelazimo ljetnu stazu koja spaja Vršič i zavetišče pod Špičkom gdje skidamo skije i nastavljamo predivnom lovačkom stazom kroz šumu jele i ariša do potoka pod cestom za Trentu. Na sve strane kukurjeci, mrazovci...mravinjaci napola prekriveni snijegom iz kojih buja život.

Na cesti smo u teškim skijaškim cipelama i skijama na ramenu...još nam preostaje pola sata hoda po suncu što nemilice žari do našeg auta na Vršiču .

Sandra podiže palac i ubrzava naš dolazak do auta.

Zastajemo nakratko u Dovju u "Aljaževom hramu" s famoznim pogledom na zasnježeni Triglav i Rjavinu. Oko nas za stolovima nasmijana društva svih životnih dobi, na krovovima auta turne skije. Svoji smo među svojima.

U rano poslijepodne vraćamo se kućama...na more.

Na turi bili Sandra i Ljubo.

Rodica 3.05.2009.

Još uvijek dobre snježne prilike u planinama susjedne Slovenije i jedan telefonski poziv bili su dovoljan razlog za Rodicu, kraljicu južnih Bohinjskih gora. Skijaška tura na Rodicu klasika je turnog skijanja i svaki turni skijaš priželjkuje je u svom skijaškom dnevniku. Uz rano ustajanje i pokret iz Rijeke, nešto iza sedam bili smo u Laškom Rovtu od kuda nas dobra šumska cesta u serpentinama iznad Bareče doline podiže na 1050m.

Ovdje već zatičemo dvadesetak parkiranih automobila...neki još stižu. Visoke su temperature i spust s vrha Rodice treba planirati najkasnije do 11 sati jer se snijeg na nižoj visini omekša. Nakon dvadesetak minuta hoda stavljamo skije i ubrzo dosižemo planinu Suha. Samo krovovi nekadašnjih pastirskih kućica koje su danas postale kuće za odmor još vire iz snijega. Iako ga je val toplog i kišnog vremena podosta istopio, snijega još uvijek ima jako puno.

Ne gubimo vrijeme i nastavljamo na jug strmim usponom do škrbine i dalje blagim pobočjima Lepe Suhe prema vrhu Rodice . Susrećemo turne skijaše što se već spuštaju s vrha ili one što imaju duži korak od nas, razmjenjujemo pozdrave i nastavljamo dalje ugodnim tempom.

Povremeno pogledavamo u oblačno nebo nagađajući hoće li nas smočiti kakav pljusak ili se Rodica smilovala svojim pohoditeljima. Sunce na sjeveru probija kroz sive oblake a vrhovi Triglavske skupine blješte punim sjajem.

Na vrhu smo nešto prije podna. Unatoč oblačnom vremenu uživamo u dalekim razgledima . Divimo se prizoru što nam ga je podarilo strmo južno pobočje Rodice. Ovdje je snijega puno manje a prijelaz iz zelenog proljeća što se već nastanilo u dolini i zime ovdje u visini, slojevitim spektrom tonova boja podsjeća nas na vječnu mjenu prirode.
Iz sela u podnožju planine dopiru zvuci crkvenog zvona, podne je. Ostali smo posljednji skijaši u planini. Stavljamo skije u započinjemo famozan tisućmetarski spust. Snijeg je do 1500m visine još uvijek dobre kvalitete.

Uživamo svatko na svoj način u vijuganju po prostranom pobočju Lepe Suhe. Zastajemo na planini Suha i dalje spustom kroz šumu doskijamo desetak minuta od parkiranog auta. Šuma je ozelenila...proljeće je stiglo, tišinu samo remeti glasanje kukavice. Iz grla mi se otme tihi pjev.."Prišla bo pomlad, čakal bom jo rad in zdrav vesel rujno vince pil...".

Ribčev laz i "Pod skalco" okrijepiti tijelo i dušu.

Bilo je za pamćenje.

Na turi bili Sandi, Iris i Ljubo.

Sella Prevala 26.04.2009

Slijedeće skijaške sezone omiljeno turnoskijaško odredište Sella Prevala bit će skijaškom žičarom povezan sa skijalištem Sella Nevea i tako će nestati oaza mira u podnožju Prestreljenika. Povezat će se skijalište Kanin na slovenskoj strani planine s talijanskim u jedinstveni skijaški kompleks.

Zadnje su mogućnosti uživanja u predivnoj dolini podno sjevernih pobočja Prestreljenika u čijoj se konkavi skrasio rifugio Gilberti, polazište na skijaške ture u ovom području. Brza kabinska žičara nas za nekoliko časaka podigne za 700m uvis do rifugia Gilberti, kamene dvokatnice skladnog izgleda.

Današnjim danom završava skijaška sezona i do Gilbertia će od sutra trebati iz doline potegnuti pješke ili na skijama. Iako je na domu izvješen natpis "Aperto", zatvorena vrata to demantiraju, šteta. Snijega je u izobilju i prema procjeni preko 3m. Uspinjući se ima ga sve više a negdje na 2300m ima ga čak 5-6m !!

Nastavljam spuštajući se u prostranu udolinu od koje započinje blagi uspon na Prevalu. Snijeg je dobre kvalitete, sunce nije prejako, bez vjetra. Susrećem turne skijaše na usponu ili silazu svih životnih dobi. Tura primjerene svim uzrastima i vještinama, od početnika do majstora. Za manje od sat vremena dosežem Prevalu. Otvara se pogled na dolinu Soče, Triglav, Krn, na sjeveru pažnjom plijeni moćni Montaž. Sa slovenske strane nastavlja se predivna dolina Krnica koja mami na skijaški spust...jednom drugom zgodom.

Ove zime obilni snijeg prekrio je donju postaju žičare Prevala na slovenskoj strani i oštetio pogonsko kolo žičare kojeg pokušavaju popraviti već više od tri tjedna. Ovdje je zapalo više od 7m snijega! Nastavljam južnim pobočjima Prestreljenika do Sedla pod Prestreljenikom, visina 2293m.

Već je podne, snijeg je malo otpustio...idealan za skijanje. Okrećem vrhove skija u smjeru dolaska i uživajući u krasnom spustu ubrzo prolazim Prevalu i nastavljam serijom povezanih zavoja prema Gilbertiju gdje me već čeka ostatak moje ekipe koja je dan provela na skijalištu.

Pozdrav predivnoj planini do jednog drugog susreta. U dolini je mirisno proljeće...bučni slapovi što padaju sa strmih pobočja potvrđuju da zima svakim danom uzmiče i sa visina. Zaustavljamo se u jednoj lokalnoj oštariji...frico e polenta na meniju...čašica izvrsnog tokaja ... i što nam više treba !!

Trzaska koca na Dolicu

Za sve one koji ovog proljeca namjeravaju na Kanjavec i uzivati u najljepsoj skijaskoj turi u Julijcima, obavijest da je Trzaska koca na Dolicu doslovno prepolovljena. Lavina prasnatog snijega koja je pala s Kanjavca tko zna kad ove zime, stvorila je takav pretlak ispred sebe koji je svojom razornom snagom doslovno otpuhao polovicu Trzaske koce.

Za one koji neznaju kakav je bio njezin prijasnji izgled u prilogu je ljetna fotka.

Nije mi poznato dali je bivak odvojen od koce kao onaj na Prehodavcima i kako je prosao u ovoj rusilackoj lavini.

Podsjecam da je davne 1975. rusilacka lavina koja je pala s Mojstrovke tesko ostetila Ticarjev dom na Vrsicu iako ga nije ni dotakla. Pretlak u prasnatim lavinama koje dosegnu brzinu od nekoliko stotona km/h toliki je da je njihov ucinak razoran.

Par fotki gdje se vidi nevjerojatan ucinak lavine! Razmislja se o tome da se dom porusi i izgradi na drugom sigurnijem mjestu pri tome koristeci postojeci materijal.

Hochalmspitze 3.360m - NP Hohe Tauern, 11.4.2009.

Planovi za odlazak na turno turicu na Hoch(alm)spitze rodili su se još u ožujku. No, kako je bilo teško uskladiti dobre vremenske uvjete i obveze, tako smo pričekali koji tjedan i napokon u subotu, 11.04. krenuli put Austrije. Nažalost, sve se tako poklopilo da je Sandra (cura koja je otvorila ovaj blog) ostala kod kuće čekajući majstore iz HEP-a koji su trebali otkloniti probleme sa strujom. Sandra, bilo je tako dosadno i bez veze, nisi ništa propustila ;-)

Uglavnom, ja do samog dolaska u Ljubljanu nisam znao na koji vrh zapravo idemo. Da vam ispričam, ukratko. Jedan petak uvečer zvoni telefon. Redovno javljanje prijatelja Luke iz Slovenije. Elvir, idemo slijedeći vikenda na Hochspitze sa skijama? Super, odgovorih. Potražih ja taj vrh na netu, isprintah kartu i opis ture i tako se dogovorih sa Sandrom, koja je by the way rekla da ne bi baš na neku dužu turicu. Piše da uspon traje 3 sata, 900 metara visinske razlike, sa 1.200 na 2.400m. To mi odgovara, reče Sandra. Prolaziše tjedni za tjednom i dođe petak, dan za akciju. I tako Sandra ostade bez struje u stanu, izgorjele instalacije, banana situacija, ništa od puta. Uz diplomatsko nagovaranje, pa idemo, riješit ćeš to po povratku, pa Uskrs bez struje, uz svijeće...Sandra ipak odluči ostati kod kuće i riješiti nastalu situaciju. I krenuh ja put Ljubljane sam. U razgovoru sa Lukom otkrih da su 2 vrha u pitanju: Hochspitze i Hochalmspitze. Čekaj, čekaj, kako se točno zove vrh na koji idemo? Hoh i nešto špice, reče Luka. Hochalpspitze? E da, taj špice! Joj, super, odgovorih na to. Nije mi bilo jasno zašto ići u Austriju na vrh od 2.400m, kada ih je Slovenija prepuna? Ovo je super iznenađenje, jupiiiiiii.... Znam da je to tritisućnjak u NP Hohe Tauern, negdje u blizini Grossglocknera i da tura mora biti lijepa, a pomislih i na Sandru koja je ipak očekivala turicu od 3 sata J

No, evo kako nam bješe na turici.
03.30h, subota ujutro, pokret iz Lubljane. Luka i ja krenusmo očiju spuštenih na pol koplja, ja još dobrano iscijeđen od prošlosubotnjeg trekingiranja i naganjanja po Mosoru, a Luka bolnih mu nogu od bike tjedna i stotine kilometara pređenih na međunožno dvokotačnom guralu. No, idemo svejedno, prognoza je odlična, snijega ima poprilično, uživat ćemo. U Jesenicama nam se priključuje Mariborski dio ekipe (Anja, Matjaž i Roman) i nakon kavice krenusmo put Austrije. Prolazimo tunel kroz Karavanke, vozimo se u pravcu Saltzburga, autocestu napuštamo na izlazu Gmund. Već poznatom cestom nastavljamo prema mjestu Malta i dolini Maltatal, znanom nam otprije po zimskim radostima penjanja zaleđenih slapova. Cijela dolina žubori, posvuda su potoci, slapovi se obrušavaju sa okomitih granitnih litica, predivno.

Dnevna svjetlost zamijenila je noćnu tminu, na cesti je gomila automobila i ljudi sa skijama i svi, naravno, idu na Hochalmspitze. Mi smo došli posljednji i bez imalo žurbe se spremamo i oblačimo, ljepimo cucke i krećemo. Zgodnih je -2°C. Supeeeeer, akcijaaaaa. No nakon pet minuta stadosmo. Koji je sad vrag, šta se dešava, pa nismo ni krenuli, a već piz... Matjaž ima problema sa vezom, vraća se do auta i nakon pol ure rješava problemčić. Idemo dalje, supeeeeeeer.

- Kišna je nedjelja, a prognoze govore da su poslijepodne mogući pljuskovi i štošta još. Ispričavam se, al napuštam kompjuter i odoh trčati, jer evo, provirilo je sunce, oblaci mu dopustiše da ga na trenutak ugledam. Odoh nakratko i brzo se vraćam ;-)...

Otrčah, duša mi sada mirnija, grickam jabuku i misli su ponovo u Austriji, podno Hochalmspitze. Serpentinasti puteljak vodi nas kroz stoljetnu borovu šumu, pregršt je otpalih iglica, staza je pocrnila, pratimo tragove skija koje prođoše ispred nas, uspinjemo se polako. Joj kako je super, još kada izađemo iz šume i kada se otvori pogled, kada ugledamo bezbrojne vrhove razbacane naokolo, joj, joj, joj...
Uzivajući u svakom trenutku, ne mogoh ipak ne pomisliti na spust sa vrha, za mene izazovniji i teži dio turice. Pa ja ipak ne znam skijati ;-).
Uspinjemo se polako, visina na satu polako raste, šuma postaje sve rjeđa i rjeđa, stabla su gola, izgledaju poput kostura. Kratki stop za gutljajčić čaja, a i naočale su dobrodošle. Sunce je sad već visoko, snijeg je potpuno bijel, išaran tragovima skija, nema više sjene niti iglica, vruće je. Tu i tamo rashladi nas pokoji dašak vjetra, donese nam kratko osvježenje. Roman izgleda nešto bolno. Vuče neku ozljedu sa skijanja i vide mu se grčevi na licu.

Sada je šuma već iza nas, otvara se velika površina snježnog pokrivača, pred nama izviruju stijene i vršići na sve strane, predivno. Pomislih kako bi bilo lijepo da smo došli ovamo po zimi, snijeg ipak popušta pod vrelim proljetnim suncem, temperatura je dosta visoka. Još uvijek je dosta tvrdo, al znamo da nas čeka još dosta uspona i da će u povratku na istom ovom mjestu puno, puno mekše.

Na pol puta skinusmo skije i posjedosmo na toplu granitnu stjenčicu koju iskoristismo kako stol za kratku marendu i kao ležaljku za uživanje na suncu i bacanju pogleda prema bezbrojnim vrhovima koji nas okružuju. Mmmm, pokoji keksić, gutljaj čaja, i sve to u neopisivo lijepom ambijentu i super društvu. Ma ko to more platit?

Visina na satu sada već prelazi 3.000. Snijeg je ovdje tvrđi, temperatura je malo niža, barem osjetno, jer cijelo vrijeme pirka neki vjetrić. Nema više hodanja u tankoj majičici, jaknice se oblače. Kapice su na glavi, uši su zaštićene.
Još koji sat i na vrhu smo. Jedva čekam da dođem gore i da se ispružim, da legnem i malo se odmorim. Noge me polako izdaju, svako toliko zastanem i odmaram se na štapovima. Ali ne želim odustati, idem do kraja, želim doći do vrha. Joj Mosore, dobrano si me namučio, ostade mi sva snaga na stijenju tvojem. Roman je ispred mene, ustvari svi su ispred mene. No on staje, još se više oblači i govori mi da će nas tu sačekati. Pokušavam ga uvjeriti da idemo zajedno do vrha, i govorim mu kako se ja također već borim sa nogama svojim. No kako mi u poslijednje vrijeme moć nagovaranja slabi, tako se ni Roman nije dao uvjeriti, već je skinuo cucke sa skija, pričvrstio pancerice i vezove te sjeo na svoj ruksak spreman za spust. Samo ti odi, ja vas čekam ovdje, reče on. A ja nastavih polako put vrha čija se vršna kupola počela pojavljivati.

Sa vrha skijaju svi oni ljudi čije automobile vidjesmo na parkingu. Ima ih puno i svi skijaju super. Tek poneki prate linije skijaša ispred sebe. Uglavnom se spuštaju neteknutim snijegom, ostavljajući iz sebe vijugave tragove. Ja ih sa divljenjem gledam i nastavljam put vrha. Još koji trenutak i ja ću se sjuriti sa vrha: ispadati, istumbati, isprevrtati, pokušavajući ostati na skijama uz jedan jedni cilj – spustiti se u živ i zdrav ;-).

Vrh je pred nosom, tu sam. Na vršnoj kupoli još je nekolicina ljudi, Luka, Anja i Matjaž. Toliko sam umoran da na zadnjih 10-ak metara koliko je trebalo da prohodam do vršnog križa uopće ne želim pomisliti. Umjesto toga ispružih se i legoh na snijeg koliko sam dug i širok. E moj Špice, evo me ležim ti na glavi, sretan sam, radostan i umoran. Lijepo ti je ovdje, vidi samo kako su ti lijepi susjedi, ima ih na stotine. Ostao bi ja ovdje na tvojoj glavi sjediti i gledati naokolo još dugo, dugo, ali moram nazad. Vidimo se još koji put, znam da ćeš biti tu ;-)
Anja i Matjaž silaze, Luka čeka mene. Par kratkih zalogajčića, malo čaja i evo me, spreman za novi izazov – preživjeti i ne polomiti se ;-)

Uživam kao malo dijete, iako uopće nisam opušten već skoncentriran na svaki pokret i zavoj, iako svako toliko okinem preko glave. Tvrdi snijeg odavno smo prošli, sada je piz...korasti snijeg, a ja nemam pojma kako da da savladam. Radim veeeeelike zavoje i polako gubim visinu. Luka je uz mene, a ja kao malo djete koje uči hodati. Ali nekako savladavam i taj dio. Snijeg je sada mekan i spor, sada se koliko – toliko mogu opustiti. Ulazimo u šumu, zavoj za zavojom, tu i tamo koji pad i evo nas, u dolini smo. Joj kako sam sretan. Živ sam i zdrav, istumban, ali čitav. Lica prepunih zadovoljstva pružamo si ruke, svi smo veseli i radosni.

Pijuckamo Gösser, dva, tri i već padaju dogovori za neke slijedeće izlete.
A ja su obećajem da ću ići u školu skijanja ;-)

05.-06.04.2009. Snjeznik, Zvoh

Proljece je potjeralo zimu u visoke planine gdje se jos vrhovi ljeskaju obasjani suncem. Snijeg je promijenio strukturu u cijelom vertikalnom presjeku ... lavine su se uglavnom ispadale, dani su duzi, sunce ugodno grije.

Vrijeme je za skijaske ture u visokim planinama. U nasim planinama snijeg nestaje na ocigled ali ga u sumi pod Snjeznikom ima jos skoro metar. Nedjelju je padina pod domom bila prolazna sa skijama ali mislim da vec danas nista od skijanja. Sjeverna padina je zalivena i jos ce nekom podariti uzitke proljetnog skijanja. Prolazimo kraj ostataka "planinarskog doma na Snjezniku" koji je mogao postati zgariste. Naime u ostavi uz bivak gorili su nedavno madraci i ostalo smece a vatra se prosirila na pod drvene terase. Nije mi poznat uzrok pozara i kako je ugasen ali sam uocio debelu usukanu zicu koja prolazi uz vrata ostave i mislim da je dio sustava uzemljenja ili gromobrana. Mozda ce udar nekog groma zauvijek dokoncati agoniju najljepseg planinarskog doma u Hrvatskoj. Steta i sramota, za planinarsku organizaciju i nase drustvo.

Ponedjeljak smo se odlucili iskoristiti kabinsku zicaru na Krvavcu za brzi bijeg iz proljeca u zimu i nastavili skijama za Zvoh i vidjeti prema Kalskom grebenu...pa koliko se da. Snijeg pocinje na Gospinci, skijaliste radi reducirano a snijega ima do 1,5 m. Uzivamo u suncanom danu i uspinjemo se desnim dijelom skijalista na sedlo Suha od kuda se desno vidi nas prolaz prema Kompoteli. Lavina pod Zvohom je pala ali velika kolicina snijega i visoke temperature ne jamce siguran prolaz. Varijanta preko planine Dolga njiva je jos nesigurnija. Zadovoljavamo se usponom na Zvoh koji je ove zime oaza mira buduci zicara koja ide na njegov vrh ne radi. Susrecemo turne skijase koji se vracaju s vrha i medju njima trojicu nasih sugradjana...Rijecana. Kakva slucajnost!!

Spust po nevozenom snijegu u Tihu dolinu ... hladna piva i zadnji pogled prema Kocni, Grintavcu, Kalskom grebenu.

Visoke temperature naglo tope snijeg kojeg jos ima puno. U ovom trenutku talne lavine su moguce pa svakako treba pogledati obavijest o lavinama. Dobro bi dosao nekakav val zahladjenja koji bi kompaktirao snjeznu strukturu i ucinio odlazak u visoka skijalista sigurnijim.

Snjeznik 15.03.2009.

Nedjelja je bila rezervirana za obilazak naseg Snjeznika, markiranim putem preko grebena. Krenuli smo s Platka, skijaliste je ujutro bilo dobro speglano i snijeg tvrd. Po izlasku na greben iznenadilo me koliko jos snijega ima, usprkos suncanim danima i visokim temperaturama. Na skijama smo dosli do samog vrha, jer smo zaobisli stijene na markiranom putu s morske strane - skrenuli smo desno, gdje ima jos puno snijega. S vrha smo skijali po sjevernoj strani i bilo je toliko dobro da smo morali ponoviti. A kad smo se spustili po padini do grla i na njoj je snijeg bio toliko dobar da smo se morali vratiti na vrh i ponoviti cijeli spust :-) Dalje smo se spojili na markirani put pa na turisticku stazu i Radesevo koje je u to doba dana vec imalo prilicno mehan, juhast snijeg, no jos uvijek ga ima toliko da nigdje ne viri ni trava ni kamenje.

Na parkiralistu smo sreli jos dva turno skijasa koji su isli na Risnjak i jednog koji inace skija ali je zbog ozljede bio na hodackoj turi. Obavijestili smo i njih ih o ovom blogu i vjerujemo da ce se uskoro moci svaki vikend naci dovoljno ljudi da se formira grupica za turu...

Slovenski Sneznik 14.03.2009.

Ove subote bili smo na slovenskom Snezniku. Prekrasan suncani dan privukao je mnoge, pa smo putem gore susretali puno ljudi, a dio ih se vec i vracao. Zato smo na jednom dijelu puta, prije Botanickog vrta, skrenuli s markirane staze desno na spust prema Grcovcu i do samog vrha bili jedini prolaznici. Grcovec je prekrasna livada s visokim borovima cije teske grane daju dojam livade iz bajke. Zbog dvije ceke i svjezeg cuperka dlaka kao mjesto za marendu smo odredili rub sume. S Grcovca na vrh Sneznika slijedi uspod od 600m n.v. u pocetku kroz kuloar u prvom dijelu prohodan na skijama, a onda sa skijama na ruksaku. Kako je snijeg bio mekan dereze nisu bile potrebne, ali cepin u ruci je dobro dosao, uz stap u drugoj ruci. Tijekom uspona otvarao se pogled na zasnjezene vrhove Risnjak, Snjeznik i Jelenc, na Ucku, more i otoke. Od izlaska na greben do samog vrha pratio nas je jak vjetar, ali snijeg je i dalje bio dovoljno mekan da dereze nisu bile potrebne. Nakon kratkog odmora u domu slijedio je super spust po tvdom snijegu. Vracali smo se po markiranom putu, po dolasku u sumu snijeg je bio meksi, tako da smo se na dijelovima ceste morali i stapovima odupirati. U svakom slucaju, snijega ima jako puno do samog parkinga.

Pogled s Grcovca na Sneznik


Pogled sa Sneznika na Grcovec