Otkako je prije desetak dana kroz visoke snježne nanose od gotovo četiri metra probijena cesta za Vršič s gorenjske i trentarske strane, Vršič je postao ishodište za brzi juriš na Mojstrovku. Prije sedam smo već na skijama i grabimo strmom padinom prema Škrbini a današnji sunčan dan izmamio je i mnogobrojne istomišljenike prema našem današnjem zajedničkom cilju. Snijega ovdje ima preko metar i potrajati će još koji tjedan .Na pola uspona gdje strmina postaje veća skidamo skije i nastavljamo ravno uzbrdo tragovima naših prethodnika. Snijeg još uvijek drži težinu tijela što napredovanje čini ugodnim. Priječnica koja od Škrbine nastavlja desno na Grebenec je kopna pa je kretanje teškim skijaškim cipelama i skijama na naprtnjači otežano zbog čega treba oprezno birati svaki korak. 
Negdje po sredini priječnice tragično je stradao prije skoro četrdeset godina inž. Ivo Gropuzzo, riječki planinar, alpinist, skijaš, planinarski pedagog i publicist autor našeg prvog planinarskog priručnika "Kroz visoke planine" objavljenog 1952. godine. Nekoliko je naraštaja riječkih penjača vođeno njegovim korakom sticalo prva penjačka iskustva upravo ovdje u stijenama Mojstrovke, Prisojnika i Špika. Granitna ploča s njegovim imenom podsjeća na taj tragični događaj i čovjeka velikog zaljubljenika u planine.
Korak po korak i na vrhu smo Male Mojstrovke. Susjedna Velika Mojstrovka s Kotovim sedlom i Mangartom u daljini nezaobilazni je motiv naših fotoaparata. Želeći iskoristiti još uvijek dobar snijeg započinjemo s više od osamsto metarskim spustom prema Drevesnici u smjeru juga. 
U udolini između dviju Mojstrovki snijeg je iznenađujuće loše kvalitete iako ga ovdje ima više od dva metra. Što se spuštamo niže, snijeg postaje sve bolji a vrisak oduševljenja širi se pobočjima Mojstrovki. Prelazimo ljetnu stazu koja spaja Vršič i zavetišče pod Špičkom gdje skidamo skije i nastavljamo predivnom lovačkom stazom kroz šumu jele i ariša do potoka pod cestom za Trentu. Na sve strane kukurjeci, mrazovci...mravinjaci napola prekriveni snijegom iz kojih buja život.
U udolini između dviju Mojstrovki snijeg je iznenađujuće loše kvalitete iako ga ovdje ima više od dva metra. Što se spuštamo niže, snijeg postaje sve bolji a vrisak oduševljenja širi se pobočjima Mojstrovki. Prelazimo ljetnu stazu koja spaja Vršič i zavetišče pod Špičkom gdje skidamo skije i nastavljamo predivnom lovačkom stazom kroz šumu jele i ariša do potoka pod cestom za Trentu. Na sve strane kukurjeci, mrazovci...mravinjaci napola prekriveni snijegom iz kojih buja život.Na cesti smo u teškim skijaškim cipelama i skijama na ramenu...još nam preostaje pola sata hoda po suncu što nemilice žari do našeg auta na Vršiču .
Sandra podiže palac i ubrzava naš dolazak do auta.
Zastajemo nakratko u Dovju u "Aljaževom hramu" s famoznim pogledom na zasnježeni Triglav i Rjavinu. Oko nas za stolovima nasmijana društva svih životnih dobi, na krovovima auta turne skije. Svoji smo među svojima.
U rano poslijepodne vraćamo se kućama...na more.
Na turi bili Sandra i Ljubo.
Nema komentara:
Objavi komentar