Rodica 3.05.2009.

Još uvijek dobre snježne prilike u planinama susjedne Slovenije i jedan telefonski poziv bili su dovoljan razlog za Rodicu, kraljicu južnih Bohinjskih gora. Skijaška tura na Rodicu klasika je turnog skijanja i svaki turni skijaš priželjkuje je u svom skijaškom dnevniku. Uz rano ustajanje i pokret iz Rijeke, nešto iza sedam bili smo u Laškom Rovtu od kuda nas dobra šumska cesta u serpentinama iznad Bareče doline podiže na 1050m.

Ovdje već zatičemo dvadesetak parkiranih automobila...neki još stižu. Visoke su temperature i spust s vrha Rodice treba planirati najkasnije do 11 sati jer se snijeg na nižoj visini omekša. Nakon dvadesetak minuta hoda stavljamo skije i ubrzo dosižemo planinu Suha. Samo krovovi nekadašnjih pastirskih kućica koje su danas postale kuće za odmor još vire iz snijega. Iako ga je val toplog i kišnog vremena podosta istopio, snijega još uvijek ima jako puno.

Ne gubimo vrijeme i nastavljamo na jug strmim usponom do škrbine i dalje blagim pobočjima Lepe Suhe prema vrhu Rodice . Susrećemo turne skijaše što se već spuštaju s vrha ili one što imaju duži korak od nas, razmjenjujemo pozdrave i nastavljamo dalje ugodnim tempom.

Povremeno pogledavamo u oblačno nebo nagađajući hoće li nas smočiti kakav pljusak ili se Rodica smilovala svojim pohoditeljima. Sunce na sjeveru probija kroz sive oblake a vrhovi Triglavske skupine blješte punim sjajem.

Na vrhu smo nešto prije podna. Unatoč oblačnom vremenu uživamo u dalekim razgledima . Divimo se prizoru što nam ga je podarilo strmo južno pobočje Rodice. Ovdje je snijega puno manje a prijelaz iz zelenog proljeća što se već nastanilo u dolini i zime ovdje u visini, slojevitim spektrom tonova boja podsjeća nas na vječnu mjenu prirode.
Iz sela u podnožju planine dopiru zvuci crkvenog zvona, podne je. Ostali smo posljednji skijaši u planini. Stavljamo skije u započinjemo famozan tisućmetarski spust. Snijeg je do 1500m visine još uvijek dobre kvalitete.

Uživamo svatko na svoj način u vijuganju po prostranom pobočju Lepe Suhe. Zastajemo na planini Suha i dalje spustom kroz šumu doskijamo desetak minuta od parkiranog auta. Šuma je ozelenila...proljeće je stiglo, tišinu samo remeti glasanje kukavice. Iz grla mi se otme tihi pjev.."Prišla bo pomlad, čakal bom jo rad in zdrav vesel rujno vince pil...".

Ribčev laz i "Pod skalco" okrijepiti tijelo i dušu.

Bilo je za pamćenje.

Na turi bili Sandi, Iris i Ljubo.