Planovi za odlazak na turno turicu na Hoch(alm)spitze rodili su se još u ožujku. No, kako je bilo teško uskladiti dobre vremenske uvjete i obveze, tako smo pričekali koji tjedan i napokon u subotu, 11.04. krenuli put Austrije. Nažalost, sve se tako poklopilo da je Sandra (cura koja je otvorila ovaj blog) ostala kod kuće čekajući majstore iz HEP-a koji su trebali otkloniti probleme sa strujom. Sandra, bilo je tako dosadno i bez veze, nisi ništa propustila ;-)
Uglavnom, ja do samog dolaska u Ljubljanu nisam znao na koji vrh zapravo idemo. Da vam ispričam, ukratko. Jedan petak uvečer zvoni telefon. Redovno javljanje prijatelja Luke iz Slovenije. Elvir, idemo slijedeći vikenda na Hochspitze sa skijama? Super, odgovorih. Potražih ja taj vrh na netu, isprintah kartu i opis ture i tako se dogovorih sa Sandrom, koja je by the way rekla da ne bi baš na neku dužu turicu. Piše da uspon traje 3 sata, 900 metara visinske razlike, sa 1.200 na 2.400m. To mi odgovara, reče Sandra. Prolaziše tjedni za tjednom i dođe petak, dan za akciju. I tako Sandra ostade bez struje u stanu, izgorjele instalacije, banana situacija, ništa od puta. Uz diplomatsko nagovaranje, pa idemo, riješit ćeš to po povratku, pa Uskrs bez struje, uz svijeće...Sandra ipak odluči ostati kod kuće i riješiti nastalu situaciju. I krenuh ja put Ljubljane sam. U razgovoru sa Lukom otkrih da su 2 vrha u pitanju: Hochspitze i Hochalmspitze. Čekaj, čekaj, kako se točno zove vrh na koji idemo? Hoh i nešto špice, reče Luka. Hochalpspitze? E da, taj špice! Joj, super, odgovorih na to. Nije mi bilo jasno zašto ići u Austriju na vrh od 2.400m, kada ih je Slovenija prepuna? Ovo je super iznenađenje, jupiiiiiii.... Znam da je to tritisućnjak u NP Hohe Tauern, negdje u blizini Grossglocknera i da tura mora biti lijepa, a pomislih i na Sandru koja je ipak očekivala turicu od 3 sata J
No, evo kako nam bješe na turici.
03.30h, subota ujutro, pokret iz Lubljane. Luka i ja krenusmo očiju spuštenih na pol koplja, ja još dobrano iscijeđen od prošlosubotnjeg trekingiranja i naganjanja po Mosoru, a Luka bolnih mu nogu od bike tjedna i stotine kilometara pređenih na međunožno dvokotačnom guralu. No, idemo svejedno, prognoza je odlična, snijega ima poprilično, uživat ćemo. U Jesenicama nam se priključuje Mariborski dio ekipe (Anja, Matjaž i Roman) i nakon kavice krenusmo put Austrije. Prolazimo tunel kroz Karavanke, vozimo se u pravcu Saltzburga, autocestu napuštamo na izlazu Gmund. Već poznatom cestom nastavljamo prema mjestu Malta i dolini Maltatal, znanom nam otprije po zimskim radostima penjanja zaleđenih slapova. Cijela dolina žubori, posvuda su potoci, slapovi se obrušavaju sa okomitih granitnih litica, predivno.
Dnevna svjetlost zamijenila je noćnu tminu, na cesti je gomila automobila i ljudi sa skijama i svi, naravno, idu na Hochalmspitze. Mi smo došli posljednji i bez imalo žurbe se spremamo i oblačimo, ljepimo cucke i krećemo. Zgodnih je -2°C. Supeeeeer, akcijaaaaa. No nakon pet minuta stadosmo. Koji je sad vrag, šta se dešava, pa nismo ni krenuli, a već piz... Matjaž ima problema sa vezom, vraća se do auta i nakon pol ure rješava problemčić. Idemo dalje, supeeeeeeer.
- Kišna je nedjelja, a prognoze govore da su poslijepodne mogući pljuskovi i štošta još. Ispričavam se, al napuštam kompjuter i odoh trčati, jer evo, provirilo je sunce, oblaci mu dopustiše da ga na trenutak ugledam. Odoh nakratko i brzo se vraćam ;-)...
Otrčah, duša mi sada mirnija, grickam jabuku i misli su ponovo u Austriji, podno Hochalmspitze. Serpentinasti puteljak vodi nas kroz stoljetnu borovu šumu, pregršt je otpalih iglica, staza je pocrnila, pratimo tragove skija koje prođoše ispred nas, uspinjemo se polako. Joj kako je super, još kada izađemo iz šume i kada se otvori pogled, kada ugledamo bezbrojne vrhove razbacane naokolo, joj, joj, joj...
Uzivajući u svakom trenutku, ne mogoh ipak ne pomisliti na spust sa vrha, za mene izazovniji i teži dio turice. Pa ja ipak ne znam skijati ;-).
Uspinjemo se polako, visina na satu polako raste, šuma postaje sve rjeđa i rjeđa, stabla su gola, izgledaju poput kostura. Kratki stop za gutljajčić čaja, a i naočale su dobrodošle. Sunce je sad već visoko, snijeg je potpuno bijel, išaran tragovima skija, nema više sjene niti iglica, vruće je. Tu i tamo rashladi nas pokoji dašak vjetra, donese nam kratko osvježenje. Roman izgleda nešto bolno. Vuče neku ozljedu sa skijanja i vide mu se grčevi na licu.
Sada je šuma već iza nas, otvara se velika površina snježnog pokrivača, pred nama izviruju stijene i vršići na sve strane, predivno. Pomislih kako bi bilo lijepo da smo došli ovamo po zimi, snijeg ipak popušta pod vrelim proljetnim suncem, temperatura je dosta visoka. Još uvijek je dosta tvrdo, al znamo da nas čeka još dosta uspona i da će u povratku na istom ovom mjestu puno, puno mekše.
Na pol puta skinusmo skije i posjedosmo na toplu granitnu stjenčicu koju iskoristismo kako stol za kratku marendu i kao ležaljku za uživanje na suncu i bacanju pogleda prema bezbrojnim vrhovima koji nas okružuju. Mmmm, pokoji keksić, gutljaj čaja, i sve to u neopisivo lijepom ambijentu i super društvu. Ma ko to more platit?
Visina na satu sada već prelazi 3.000. Snijeg je ovdje tvrđi, temperatura je malo niža, barem osjetno, jer cijelo vrijeme pirka neki vjetrić. Nema više hodanja u tankoj majičici, jaknice se oblače. Kapice su na glavi, uši su zaštićene.
Još koji sat i na vrhu smo. Jedva čekam da dođem gore i da se ispružim, da legnem i malo se odmorim. Noge me polako izdaju, svako toliko zastanem i odmaram se na štapovima. Ali ne želim odustati, idem do kraja, želim doći do vrha. Joj Mosore, dobrano si me namučio, ostade mi sva snaga na stijenju tvojem. Roman je ispred mene, ustvari svi su ispred mene. No on staje, još se više oblači i govori mi da će nas tu sačekati. Pokušavam ga uvjeriti da idemo zajedno do vrha, i govorim mu kako se ja također već borim sa nogama svojim. No kako mi u poslijednje vrijeme moć nagovaranja slabi, tako se ni Roman nije dao uvjeriti, već je skinuo cucke sa skija, pričvrstio pancerice i vezove te sjeo na svoj ruksak spreman za spust. Samo ti odi, ja vas čekam ovdje, reče on. A ja nastavih polako put vrha čija se vršna kupola počela pojavljivati.
Sa vrha skijaju svi oni ljudi čije automobile vidjesmo na parkingu. Ima ih puno i svi skijaju super. Tek poneki prate linije skijaša ispred sebe. Uglavnom se spuštaju neteknutim snijegom, ostavljajući iz sebe vijugave tragove. Ja ih sa divljenjem gledam i nastavljam put vrha. Još koji trenutak i ja ću se sjuriti sa vrha: ispadati, istumbati, isprevrtati, pokušavajući ostati na skijama uz jedan jedni cilj – spustiti se u živ i zdrav ;-).
Vrh je pred nosom, tu sam. Na vršnoj kupoli još je nekolicina ljudi, Luka, Anja i Matjaž. Toliko sam umoran da na zadnjih 10-ak metara koliko je trebalo da prohodam do vršnog križa uopće ne želim pomisliti. Umjesto toga ispružih se i legoh na snijeg koliko sam dug i širok. E moj Špice, evo me ležim ti na glavi, sretan sam, radostan i umoran. Lijepo ti je ovdje, vidi samo kako su ti lijepi susjedi, ima ih na stotine. Ostao bi ja ovdje na tvojoj glavi sjediti i gledati naokolo još dugo, dugo, ali moram nazad. Vidimo se još koji put, znam da ćeš biti tu ;-)
Anja i Matjaž silaze, Luka čeka mene. Par kratkih zalogajčića, malo čaja i evo me, spreman za novi izazov – preživjeti i ne polomiti se ;-)
Uživam kao malo dijete, iako uopće nisam opušten već skoncentriran na svaki pokret i zavoj, iako svako toliko okinem preko glave. Tvrdi snijeg odavno smo prošli, sada je piz...korasti snijeg, a ja nemam pojma kako da da savladam. Radim veeeeelike zavoje i polako gubim visinu. Luka je uz mene, a ja kao malo djete koje uči hodati. Ali nekako savladavam i taj dio. Snijeg je sada mekan i spor, sada se koliko – toliko mogu opustiti. Ulazimo u šumu, zavoj za zavojom, tu i tamo koji pad i evo nas, u dolini smo. Joj kako sam sretan. Živ sam i zdrav, istumban, ali čitav. Lica prepunih zadovoljstva pružamo si ruke, svi smo veseli i radosni.
Pijuckamo Gösser, dva, tri i već padaju dogovori za neke slijedeće izlete.
A ja su obećajem da ću ići u školu skijanja ;-)
Uglavnom, ja do samog dolaska u Ljubljanu nisam znao na koji vrh zapravo idemo. Da vam ispričam, ukratko. Jedan petak uvečer zvoni telefon. Redovno javljanje prijatelja Luke iz Slovenije. Elvir, idemo slijedeći vikenda na Hochspitze sa skijama? Super, odgovorih. Potražih ja taj vrh na netu, isprintah kartu i opis ture i tako se dogovorih sa Sandrom, koja je by the way rekla da ne bi baš na neku dužu turicu. Piše da uspon traje 3 sata, 900 metara visinske razlike, sa 1.200 na 2.400m. To mi odgovara, reče Sandra. Prolaziše tjedni za tjednom i dođe petak, dan za akciju. I tako Sandra ostade bez struje u stanu, izgorjele instalacije, banana situacija, ništa od puta. Uz diplomatsko nagovaranje, pa idemo, riješit ćeš to po povratku, pa Uskrs bez struje, uz svijeće...Sandra ipak odluči ostati kod kuće i riješiti nastalu situaciju. I krenuh ja put Ljubljane sam. U razgovoru sa Lukom otkrih da su 2 vrha u pitanju: Hochspitze i Hochalmspitze. Čekaj, čekaj, kako se točno zove vrh na koji idemo? Hoh i nešto špice, reče Luka. Hochalpspitze? E da, taj špice! Joj, super, odgovorih na to. Nije mi bilo jasno zašto ići u Austriju na vrh od 2.400m, kada ih je Slovenija prepuna? Ovo je super iznenađenje, jupiiiiiii.... Znam da je to tritisućnjak u NP Hohe Tauern, negdje u blizini Grossglocknera i da tura mora biti lijepa, a pomislih i na Sandru koja je ipak očekivala turicu od 3 sata J
No, evo kako nam bješe na turici.
03.30h, subota ujutro, pokret iz Lubljane. Luka i ja krenusmo očiju spuštenih na pol koplja, ja još dobrano iscijeđen od prošlosubotnjeg trekingiranja i naganjanja po Mosoru, a Luka bolnih mu nogu od bike tjedna i stotine kilometara pređenih na međunožno dvokotačnom guralu. No, idemo svejedno, prognoza je odlična, snijega ima poprilično, uživat ćemo. U Jesenicama nam se priključuje Mariborski dio ekipe (Anja, Matjaž i Roman) i nakon kavice krenusmo put Austrije. Prolazimo tunel kroz Karavanke, vozimo se u pravcu Saltzburga, autocestu napuštamo na izlazu Gmund. Već poznatom cestom nastavljamo prema mjestu Malta i dolini Maltatal, znanom nam otprije po zimskim radostima penjanja zaleđenih slapova. Cijela dolina žubori, posvuda su potoci, slapovi se obrušavaju sa okomitih granitnih litica, predivno.
Dnevna svjetlost zamijenila je noćnu tminu, na cesti je gomila automobila i ljudi sa skijama i svi, naravno, idu na Hochalmspitze. Mi smo došli posljednji i bez imalo žurbe se spremamo i oblačimo, ljepimo cucke i krećemo. Zgodnih je -2°C. Supeeeeer, akcijaaaaa. No nakon pet minuta stadosmo. Koji je sad vrag, šta se dešava, pa nismo ni krenuli, a već piz... Matjaž ima problema sa vezom, vraća se do auta i nakon pol ure rješava problemčić. Idemo dalje, supeeeeeeer.
- Kišna je nedjelja, a prognoze govore da su poslijepodne mogući pljuskovi i štošta još. Ispričavam se, al napuštam kompjuter i odoh trčati, jer evo, provirilo je sunce, oblaci mu dopustiše da ga na trenutak ugledam. Odoh nakratko i brzo se vraćam ;-)...
Otrčah, duša mi sada mirnija, grickam jabuku i misli su ponovo u Austriji, podno Hochalmspitze. Serpentinasti puteljak vodi nas kroz stoljetnu borovu šumu, pregršt je otpalih iglica, staza je pocrnila, pratimo tragove skija koje prođoše ispred nas, uspinjemo se polako. Joj kako je super, još kada izađemo iz šume i kada se otvori pogled, kada ugledamo bezbrojne vrhove razbacane naokolo, joj, joj, joj...
Uzivajući u svakom trenutku, ne mogoh ipak ne pomisliti na spust sa vrha, za mene izazovniji i teži dio turice. Pa ja ipak ne znam skijati ;-).
Uspinjemo se polako, visina na satu polako raste, šuma postaje sve rjeđa i rjeđa, stabla su gola, izgledaju poput kostura. Kratki stop za gutljajčić čaja, a i naočale su dobrodošle. Sunce je sad već visoko, snijeg je potpuno bijel, išaran tragovima skija, nema više sjene niti iglica, vruće je. Tu i tamo rashladi nas pokoji dašak vjetra, donese nam kratko osvježenje. Roman izgleda nešto bolno. Vuče neku ozljedu sa skijanja i vide mu se grčevi na licu.
Sada je šuma već iza nas, otvara se velika površina snježnog pokrivača, pred nama izviruju stijene i vršići na sve strane, predivno. Pomislih kako bi bilo lijepo da smo došli ovamo po zimi, snijeg ipak popušta pod vrelim proljetnim suncem, temperatura je dosta visoka. Još uvijek je dosta tvrdo, al znamo da nas čeka još dosta uspona i da će u povratku na istom ovom mjestu puno, puno mekše.
Na pol puta skinusmo skije i posjedosmo na toplu granitnu stjenčicu koju iskoristismo kako stol za kratku marendu i kao ležaljku za uživanje na suncu i bacanju pogleda prema bezbrojnim vrhovima koji nas okružuju. Mmmm, pokoji keksić, gutljaj čaja, i sve to u neopisivo lijepom ambijentu i super društvu. Ma ko to more platit?
Visina na satu sada već prelazi 3.000. Snijeg je ovdje tvrđi, temperatura je malo niža, barem osjetno, jer cijelo vrijeme pirka neki vjetrić. Nema više hodanja u tankoj majičici, jaknice se oblače. Kapice su na glavi, uši su zaštićene.
Još koji sat i na vrhu smo. Jedva čekam da dođem gore i da se ispružim, da legnem i malo se odmorim. Noge me polako izdaju, svako toliko zastanem i odmaram se na štapovima. Ali ne želim odustati, idem do kraja, želim doći do vrha. Joj Mosore, dobrano si me namučio, ostade mi sva snaga na stijenju tvojem. Roman je ispred mene, ustvari svi su ispred mene. No on staje, još se više oblači i govori mi da će nas tu sačekati. Pokušavam ga uvjeriti da idemo zajedno do vrha, i govorim mu kako se ja također već borim sa nogama svojim. No kako mi u poslijednje vrijeme moć nagovaranja slabi, tako se ni Roman nije dao uvjeriti, već je skinuo cucke sa skija, pričvrstio pancerice i vezove te sjeo na svoj ruksak spreman za spust. Samo ti odi, ja vas čekam ovdje, reče on. A ja nastavih polako put vrha čija se vršna kupola počela pojavljivati.
Sa vrha skijaju svi oni ljudi čije automobile vidjesmo na parkingu. Ima ih puno i svi skijaju super. Tek poneki prate linije skijaša ispred sebe. Uglavnom se spuštaju neteknutim snijegom, ostavljajući iz sebe vijugave tragove. Ja ih sa divljenjem gledam i nastavljam put vrha. Još koji trenutak i ja ću se sjuriti sa vrha: ispadati, istumbati, isprevrtati, pokušavajući ostati na skijama uz jedan jedni cilj – spustiti se u živ i zdrav ;-).
Vrh je pred nosom, tu sam. Na vršnoj kupoli još je nekolicina ljudi, Luka, Anja i Matjaž. Toliko sam umoran da na zadnjih 10-ak metara koliko je trebalo da prohodam do vršnog križa uopće ne želim pomisliti. Umjesto toga ispružih se i legoh na snijeg koliko sam dug i širok. E moj Špice, evo me ležim ti na glavi, sretan sam, radostan i umoran. Lijepo ti je ovdje, vidi samo kako su ti lijepi susjedi, ima ih na stotine. Ostao bi ja ovdje na tvojoj glavi sjediti i gledati naokolo još dugo, dugo, ali moram nazad. Vidimo se još koji put, znam da ćeš biti tu ;-)
Anja i Matjaž silaze, Luka čeka mene. Par kratkih zalogajčića, malo čaja i evo me, spreman za novi izazov – preživjeti i ne polomiti se ;-)
Uživam kao malo dijete, iako uopće nisam opušten već skoncentriran na svaki pokret i zavoj, iako svako toliko okinem preko glave. Tvrdi snijeg odavno smo prošli, sada je piz...korasti snijeg, a ja nemam pojma kako da da savladam. Radim veeeeelike zavoje i polako gubim visinu. Luka je uz mene, a ja kao malo djete koje uči hodati. Ali nekako savladavam i taj dio. Snijeg je sada mekan i spor, sada se koliko – toliko mogu opustiti. Ulazimo u šumu, zavoj za zavojom, tu i tamo koji pad i evo nas, u dolini smo. Joj kako sam sretan. Živ sam i zdrav, istumban, ali čitav. Lica prepunih zadovoljstva pružamo si ruke, svi smo veseli i radosni.
Pijuckamo Gösser, dva, tri i već padaju dogovori za neke slijedeće izlete.
A ja su obećajem da ću ići u školu skijanja ;-)
Nema komentara:
Objavi komentar