4.dio Dolomiti - Sijecanj 2011.

Costaces (2120m) – 14.01.2011.
Blizi se zadnji dan mog boravka u planinama. Anticiklona je zasluzna za divne dane prepune sunca, svjetlosti, topline. U razmisljanju koju turu odabrati za oprostaj od snjeznih padina i osuncanih vrhova izbor je pao na Monte Forca Grande (2576m) u naposrednoj blizini nacionalnog parka Puez-Odle u Juznom Tirolu.

Prolazim vec poznatim krajolikom ... San Martino Badia, Atremonia...i evo me poslije 25km voznje od San Vigilia na Passo delle Erbe. Trebam se spustiti dalje cestom u slijedecu dolinu od kuda pocinje uspon na moj danasnji cilj.
Cesta odjednom zavrsava na velikom nanosu snijega...nastavak se ne cisti i zatvoren je dok proljetno sunce ne otopi snjegove. Razmisljam...ako se spustim skijama u dolinu, treba mi jos toliko uspona na slijedeci prijelaz od kuda zapocinje uspon na Forcu Grande...racunam da gubim oko dva sata u odlasku i jos dva sata na povratku. Dani su kratki i vec je prekasno da realiziram ovaj plan. Preostaje mi obliznja alternativa, kupasti vrh Costaces. U laganom i opustajucem usponu ubrzo dosizem njegov vrh od kuda se prostiru divni razgledi. U sjeni sjeverne padine pronalazim famozan prsic i divan spust kroz crnogoricnu sumu u nepoznato....zadovoljiti uzitak skijanja u nedirnutom snijegu.

Na osuncanoj padini pronalazim ugodno mjesto za pocinak i opustanje. Bryan Ferry i njegova izvedba Dylanove „Knocking on the Heavens Door“ s mog playera gotovo parafrazira okruzenje idealnog raja u kojem se nalazim...sunce, snijeg, planine...skije, gutljaj toplog caja, cokolada. Misli mi odlutaju u okruzenje potpuno razlicito od ovog u kojem uzivam.

Za nekoliko dana vracam se na vreli pijesak Saudijske Arabije ali misao o proljetnom skijanju tamo negdje u travnju mami mi osmjeh i daje snagu.

Ostatak dana obilazim podnozje markantne Putie (2874m).

Ljubo

Napomene:
- U izboru skijaskih tura koristio sam odlican turnoskijaski vodic Stefana Herbkea „Dolomiti – 50 escursioni sci-alpinistiche“ u izdanju Bergverlang Rother GMBH – Munchen, 2007;
- Informacija posjetiteljima ovog dijela Dolomita da je u ozujku ove godine predvidjeno dovrsenje „Messner Mountain Museum“ u Brunicu. Muzej ce biti smjesten u Castello di Brunico.

.

3.dio Dolomiti - Sijecanj 2011.

Monte Muro (2332m) – 13.01.2011.
Prethodni dan sunce je tijekom jutra probilo oblake, svjetlost je pobijedila tamu. Planinarske cipele su vec na nogama, naprtnjaca na ledjima, jedne okrugle tamne okice ispracaju me s prozora apartmana...unuka mi zeli sretan put na Piz da Perez (2507m), vrh koji dominira vedutom San Vigilia. Danasnji itenerar je pjesacki radi cega nece uci u ovaj skijaski dnevnik. Iskoristio sam ga da bolje promotrim moj sutrasnji cilj, Monte Muro na ciji se vrh krece iz susjedne doline.
Cestom za La Villu prolazim Piculin i u San Martinu nastavljam strmom i zavojitom cestom prema Antermoii, malom Ladinskom planinskom selu koje pokusava u sjeni poznatijeg SV pokrenuti zimski turizam. Suncan dan jos je vise uljepsao dojam o ovom divnom kraju Ladina, male autohtone etnicke skupine koja uspijeva zadrzati svoju kulturu, jezik i obicaje.
Ako vas put nanese u ovaj kraj i San Martino de Tor, posjetite etnoloski „Museum Ladin“.

Jos nekoliko zavoja strme vijugave ceste i zaustavljam se na omanjem parkiralistu i stanici autobusne linije za Passo delle Erbe. Snijega je ovdje u izobilju a skije vec grabe sumskom cestom osuncanim pobocjem Monte Mura. U nepunih sat vremena izlazim iz jelove i borove sume na otvorena prostranstva ove pitome planine.
Ubrzo se ukazuje Rifugio Monte Muro, tipicna planinska jednokatnica drvenog nadgradja. Kuca je zatvorena, u planini ni glasa ni truska. Jedino ritmicka skripa mojih novih Lowa skijaskih cipela remeti savrsenu ravnotezu okruzja.
Zastajem i pogledom kruzim unaokolo milujuci zasnjezene vrhove. Ukazuje se i vrh Monte Mura...kupasto brdo prostranih pobocja krcatih djevicanskim snijegom na cijem je tjemenu postavljen veliki metalni kriz. Nastavljam hrptom u blagom usponu i u jednostavnom pristupu dosezem vrh.
Ovdje vjetar postaje jaci a zaklon nalazim u udobnoj zavali pod vrhom u zastiti snjezne strehe sto ju je vjetar stvorio.
Upijam ljepotu suncanog dana, planine....

Odlucio sam odskijati na drugu stranu planine, na Passo di Luson od kuda cu prijecenjem cijele planine ponovo izbiti na Rifugio Monte Muro.
Uslijedio je zavojiti spust u djevicanskom snijegu i krik zadovoljstva kojeg nisam uspio suzdrzati.
Spustam se dalje nize do jedne male, ubave brvnare na dnu pobocja od kuda nize pocinje crnogoricna suma. Zastajem i obilazim ovo skromno zdanje koje osim malog stola, kreveta i peci ne nudi nikakav drugi komfor. Nudi zato nesto vise i dragocjenije, ono za cime mnogi tragaju...smirenje i odmak od dnevnog tempa danasnjeg nacina zivota.
Na drvenoj terasi Rifugia Monte Muro ispracam sunce, jedinog suputnika na danasnjoj turi iza obliznje Putie (2874m),.

Na prozoru apartmana docekuje me smijesak i ispruzene rukice moje unuke.

Ljubo

2.dio Dolomiti - Sijecanj 2011

Rifugio Sennes – 10.01.2011.

Kisne kapi udaraju u okna a topao krevet mami na izlezavanje...misli su negdje u planinskim visinama. Ustajem, kava i pospremanje opreme i vec sam na putu prema jucerasnjem ishodistu u dolini, planinskom hotelu Pederù. Magle se vuku dolinom, temperatura iznad ledista, toplo je.
Moj danasnji cilj trebao je biti Cole di Ricegon (2654m) u masivu nacionalnog parka Sennes. Strma i zavojita planinska cesta u gustim serpentinama vodi me prema Rifugio Sennes (2126m), jos jednim ugodnim i komfornim ishodistem za niz skijaskih tura u ovom dijelu nacionalnog parka. Negdje na pola puta i visini 1800m kisa prelazi u snijeg koji pada sve intenzivnije kako napredujem s usponom. Na visoravni me docekuje vjetar, vijavica i sve slabija vidljivost. Nastavljam uz Rifugio Sennes ne zaustavljajuci se. Snijega je sve vise, vjetar jaca. U tom metezu uspijevam se orjentirati i nastavljam prema Passo Sennes (2519m).
Strmina postaje veca i mogucnost lavina s njom. Bolletino valanghe je za danasnji dan procijenio 3. stupanj opasnosti za ovo podrucje. Odluka je donijeta, vracam se u toplinu i ugodu Rifugia Sennes. Dok okrecem vrhove skija prema dolini jedna sms poruka iz dalekog kraja iskazuje brigu za mene...ipak nisam sam u ovoj snjeznoj pustosi.

Na stolu je vec ukusna manestra od jecma i domaca kobasica. Jedini sam posjetilac.
U dobrom raspolozenju odskijam u dolinu zadovoljan i ispunjen radoscu.

Ljubo

1.dio Dolomiti – Siječanj 2011

Kako iskoristiti obiteljski ski tjedan u okolici San Vigilia, poznatog skijaškog mjesta smještenog u podnožju Kronplatza? Za ljubitelje skijanja na uređenim skijaškim stazama dileme nema jer obilje odlično pripremljenih staza zadovoljit će svačiji ukus.
Ljubitelji turnog skijanja doći će i ovdje na svoje jer u okolici postoji niz zanimljivih ski tura u srcu nacionalnog parka Fanes-Senes-Braies.
Odlučio sam se za nekoliko klasičnih ski tura prilagođenih soliranju i snježnim uvjetima koji su vladali tih dana.

Malga Fanes Grande – Vallon Bianco 09.01.2011.
Dolinama Timores i Rudo za desetak kilometara vožnje u smjeru juga dolazim u dno doline do planinskog hotela Pederù na 1548m i prostranog parkirališta, polazne točke moje današnje ski ture. Vrijeme je poluoblačno s iznimno visokim temperaturama za ovo doba godine a dnevna izoterma 0°C je na otprilike1700m.
Za moj današnji cilj odabrao sam Monte Castello, 2760m visoki vrh s jednostavnim pristupom i spustom uzimajući u obzir moju ne baš sjajnu tjelesnu kondiciju uvjetovanu jednogodišnjim boravakom na vrelom pijesku Saudijske Arabije iz koje sam netom stigao. Za nešto više od dva sata uspona dosižem Rifugio Fanes, dobro opskrbljen planinski hotel koji je uz obližnji Rifugio Lavarella odlično polazište za predivne skijaške ture u ovom dijelu nacionalnog parka Fanes.
Nakon kratke okrijepe nastavljam usponom na Passo Limo, 2159m. Oblaci se razilaze a pogledi se otvaraju na okolne vrhove i moj današnji cilj.
Napredujem bržim ritmom jer oblaci što naviru s juga ne obećavaju dobru vidljivost. Skidam krzna sa skija i po dubokom cijelcu spuštam se do pastirske kolibe Malga Fanes Grande.

Nigdje žive duše, potpuno sam u planini okružen djevičanskim snijegom. Nastavljam odmah dalje kroz Vallon Bianco ali gusta magla i difuzna svijetlost zastiru vidokrug na desetak metara. Stojim, čekam jedno vrijeme nadajući se čudu koje se ipak ne događa, magla postaje sve gušća. Vraćam se na Malgu Fanes Grande svjestan da u ovakvim uvjetima uspon na Monte Castello do kojeg je ostalo još oko sat vremena nije izvediv.

Zastajem a sjećanja naviru u šest godina unazad i mojeg zadnjeg posjeta ovoj planini. Koliko je snjegova u međuvremenu palo...kolike sam ljude upoznao? Jedna sms poruka vraća me u stvarnost.
Uskačem u skije a snijeg oko mene pršti na spustu u dolinu.
Ljubo