Kotovo sedlo 24.05.2009.

Bliži se kraj turnoskijaške sezone iako je danas na padinama podno Jalovca u Tamaru bilo turnih skijaša kao na nekom dobro posjećenom uređenom skijalištu. Zabranu prometovanja osobnim automobilom do doma u Tamaru nitko ne poštuje a čini se da se ova zabrana tolerira barem u ovo doba godine kada je još sve prepuno turnih skijaša. Jalovec, taj princ Julijskih Alpi kako mu tepaju slovenski planinari, očarava nas svaki puta monolitnom stijenom i vitkom figurom. Na padinama pod Kotovim sedlom skijat će se još koji tjedan unatoč visokim temperaturama koje su prisutne i ovdje u planinama. Skije stavljamo na naprtnjače i grabimo širokom padinom koja se postepeno sužava i završava strmim i opasnim Jalovčevim kuloarom. U ovo doba kad su i noćne temperature iznad ništice kretanje kuloarom iznimno je opasno zbog padajućeg kamenja. Iako toga svjesni, neki se odlučuju na uspon i skijaški spust kuloarom. Nas trojica ne spadamo u ovu skupinu i naše skijaške ambicije zadovoljit ćemo spustom s Kotovog sedla, još jednom klasikom turnog skijanja. Svježi jutarnji vjetrić struji dolinom i čini naše napredovanje ugodnim. Još nije ni osam sati a neki se već spuštaju nakon noćenja u bivaku na Kotovu sedlu. Snježanik kojim napredujemo pokriven je sitnim i onim malo većim kamenjem kojeg sa sebe otresaju okolne stijene. Niz padinu stvoren je skijaški koridor birajući dijelove koji su najmanje zasuti kamenjem. I dok se modro nebo ukazuje u rascjepu kuloara začujem nečiji krik iznad sebe upozoravajući na poveći kamen koji se velikom brzinom kotrlja niz snježnu padinu u našem smjeru. Trčimo svom silom u stranu istovremeno gledajući u smjeru jurećeg kamena koji srećom zadržava smjer i protutnji nekoliko metara uz nas.Jedan dio Jalovčeve stijene dobio je naziv "Keglišče" - kuglana. Ne treba biti pronicljiv da bi se otkrio razlog ovom nazivu...kamenje s njega leti kao kugle na nekoj kuglani. Nastavljamo misleći da nismo zle sreće ali nekoliko minuta nakon prvog lošeg iskustva stiže porcija novog kamenja. Mijenjajući smjer kretanja oveći kamen protutnji nekoliko koračaja od nas. Ne želeći završiti kao čunjevi na nekoj kuglani odlučismo odustati od daljnjeg uspona. Pridružuju nam se dvojica Talijana...slijede nas još neki. Kotovo sedlo čekat će nas ondje koliko god mi to željeli...do neke druge prilike. Dok je kamenje padalo Iris je bio dovoljno visoko da brže umakne u sigurnost prostranstva Kotovog sedla nego da se spusti u dolinu. S nestrpljenjem očekivali smo njegov povratak a onda smo zajednički potražili smirenje u "Aljaževom hramu".

Na turi bili Iris, Matija i Ljubo.

Mala Mojstrovka 10.05.2009.

Treba postojati dovoljno dobar razlog za ustajanje prije tri ujutro, izlazak u toplu proljetnu noć s naprtnjačom na leđima i skijama na ramenu. Današnji dan taj je razlog bila Mala Mojstrovka.

Otkako je prije desetak dana kroz visoke snježne nanose od gotovo četiri metra probijena cesta za Vršič s gorenjske i trentarske strane, Vršič je postao ishodište za brzi juriš na Mojstrovku. Prije sedam smo već na skijama i grabimo strmom padinom prema Škrbini a današnji sunčan dan izmamio je i mnogobrojne istomišljenike prema našem današnjem zajedničkom cilju. Snijega ovdje ima preko metar i potrajati će još koji tjedan .

Na pola uspona gdje strmina postaje veća skidamo skije i nastavljamo ravno uzbrdo tragovima naših prethodnika. Snijeg još uvijek drži težinu tijela što napredovanje čini ugodnim. Priječnica koja od Škrbine nastavlja desno na Grebenec je kopna pa je kretanje teškim skijaškim cipelama i skijama na naprtnjači otežano zbog čega treba oprezno birati svaki korak.

Negdje po sredini priječnice tragično je stradao prije skoro četrdeset godina inž. Ivo Gropuzzo, riječki planinar, alpinist, skijaš, planinarski pedagog i publicist autor našeg prvog planinarskog priručnika "Kroz visoke planine" objavljenog 1952. godine. Nekoliko je naraštaja riječkih penjača vođeno njegovim korakom sticalo prva penjačka iskustva upravo ovdje u stijenama Mojstrovke, Prisojnika i Špika. Granitna ploča s njegovim imenom podsjeća na taj tragični događaj i čovjeka velikog zaljubljenika u planine.

Korak po korak i na vrhu smo Male Mojstrovke. Susjedna Velika Mojstrovka s Kotovim sedlom i Mangartom u daljini nezaobilazni je motiv naših fotoaparata. Želeći iskoristiti još uvijek dobar snijeg započinjemo s više od osamsto metarskim spustom prema Drevesnici u smjeru juga. U udolini između dviju Mojstrovki snijeg je iznenađujuće loše kvalitete iako ga ovdje ima više od dva metra. Što se spuštamo niže, snijeg postaje sve bolji a vrisak oduševljenja širi se pobočjima Mojstrovki. Prelazimo ljetnu stazu koja spaja Vršič i zavetišče pod Špičkom gdje skidamo skije i nastavljamo predivnom lovačkom stazom kroz šumu jele i ariša do potoka pod cestom za Trentu. Na sve strane kukurjeci, mrazovci...mravinjaci napola prekriveni snijegom iz kojih buja život.

Na cesti smo u teškim skijaškim cipelama i skijama na ramenu...još nam preostaje pola sata hoda po suncu što nemilice žari do našeg auta na Vršiču .

Sandra podiže palac i ubrzava naš dolazak do auta.

Zastajemo nakratko u Dovju u "Aljaževom hramu" s famoznim pogledom na zasnježeni Triglav i Rjavinu. Oko nas za stolovima nasmijana društva svih životnih dobi, na krovovima auta turne skije. Svoji smo među svojima.

U rano poslijepodne vraćamo se kućama...na more.

Na turi bili Sandra i Ljubo.

Rodica 3.05.2009.

Još uvijek dobre snježne prilike u planinama susjedne Slovenije i jedan telefonski poziv bili su dovoljan razlog za Rodicu, kraljicu južnih Bohinjskih gora. Skijaška tura na Rodicu klasika je turnog skijanja i svaki turni skijaš priželjkuje je u svom skijaškom dnevniku. Uz rano ustajanje i pokret iz Rijeke, nešto iza sedam bili smo u Laškom Rovtu od kuda nas dobra šumska cesta u serpentinama iznad Bareče doline podiže na 1050m.

Ovdje već zatičemo dvadesetak parkiranih automobila...neki još stižu. Visoke su temperature i spust s vrha Rodice treba planirati najkasnije do 11 sati jer se snijeg na nižoj visini omekša. Nakon dvadesetak minuta hoda stavljamo skije i ubrzo dosižemo planinu Suha. Samo krovovi nekadašnjih pastirskih kućica koje su danas postale kuće za odmor još vire iz snijega. Iako ga je val toplog i kišnog vremena podosta istopio, snijega još uvijek ima jako puno.

Ne gubimo vrijeme i nastavljamo na jug strmim usponom do škrbine i dalje blagim pobočjima Lepe Suhe prema vrhu Rodice . Susrećemo turne skijaše što se već spuštaju s vrha ili one što imaju duži korak od nas, razmjenjujemo pozdrave i nastavljamo dalje ugodnim tempom.

Povremeno pogledavamo u oblačno nebo nagađajući hoće li nas smočiti kakav pljusak ili se Rodica smilovala svojim pohoditeljima. Sunce na sjeveru probija kroz sive oblake a vrhovi Triglavske skupine blješte punim sjajem.

Na vrhu smo nešto prije podna. Unatoč oblačnom vremenu uživamo u dalekim razgledima . Divimo se prizoru što nam ga je podarilo strmo južno pobočje Rodice. Ovdje je snijega puno manje a prijelaz iz zelenog proljeća što se već nastanilo u dolini i zime ovdje u visini, slojevitim spektrom tonova boja podsjeća nas na vječnu mjenu prirode.
Iz sela u podnožju planine dopiru zvuci crkvenog zvona, podne je. Ostali smo posljednji skijaši u planini. Stavljamo skije u započinjemo famozan tisućmetarski spust. Snijeg je do 1500m visine još uvijek dobre kvalitete.

Uživamo svatko na svoj način u vijuganju po prostranom pobočju Lepe Suhe. Zastajemo na planini Suha i dalje spustom kroz šumu doskijamo desetak minuta od parkiranog auta. Šuma je ozelenila...proljeće je stiglo, tišinu samo remeti glasanje kukavice. Iz grla mi se otme tihi pjev.."Prišla bo pomlad, čakal bom jo rad in zdrav vesel rujno vince pil...".

Ribčev laz i "Pod skalco" okrijepiti tijelo i dušu.

Bilo je za pamćenje.

Na turi bili Sandi, Iris i Ljubo.