Nakon brojnih
odgađanja, što zbog objektivnih, što zbog subjektivnih razloga, napokon....akcija.
Spuštam se u konobu. Ne, ne pijem rakiju ili vino već provjeravam opremu i pričvršćujem
cucke za skije.
Nikako da se
naučim na zvuk mobitel-budilice. Ne volim ga ni u 6:40 kada svakodnevno
označava start, a još manje u gluho doba noći dok još „normalni“ ljudi spavaju.
Nelagoda ranog
ustajanja začas je zamijenjena uživanjem u vožnji uz prigušeni zvuk noćnog
programa na radiju.
U 8:00 grabim od kuće
Kolnbreinstuberl prema vrhu. Da je proljeće, vidi se odnosno čuje po šumu
brojnih potoka koji nose otopljeni snijeg kojega još ima u izobilju.
Nožni, odnosno tur-ni pogon me je dizao strmom stazom
do zaravni Kolnbreinkar, a sunce je još dodatno pripomoglo obilnom znojenju.
Nakon odmora i
guštanja u nestvarnoj panorami okolnih tritisućaka Visokih Tura, slijedi
nezaboravan spust tisuću metara visinske razlike do ishodišta.
OK, realno, uspon
mi je toliko istrošio rezerve energije da je „nezaboravni spust“ morao biti
rascjepkan odmorima.
Penjući se,
razmišljao sam o koruškim specijalitetima koje ću naručiti u kući. Iscrpljenost
je odagnala glad.
Žeđ nije. Orošena
čaša piva je tog časa bila veći dobitak od šestice na lotu.
Na turi bilo Marko.
