Lavaredo Ultra Trail 21.6.2009.

Ovaj produženi vikend proveli smo u Dolomitima, na jezeru u Misurini. Na tom smo području bili prije 2 godine obilazeći ferate oko Cortine i Misurine. Tada smo čuli i za utrku Lavaredo ultra trail na kojoj je Bojan prvi put nastupio prošle godine i oduševio se, te ove godine nastupio ponovno. Utrka www.ultratrail.it je u ovogodišnjem izdanju bila duga 60km i imala 4000m uspona (i naravno isto toliko spusta), prelazila preko četiri prijevoja, brojnih sipara, potoka, snijega, livada, itd. Uvjeti su bili prilično surovi - na startu utrke u 6 ujutro 3 stupnja C, na najvišoj točki i led. Bojan ju je završio na 32.mjestu (!!!) od ukupno 340 natjecatelja. Mi ostali smo navijali na točkama za gledatelje, a na jednu smo čak i zakasnili jer je prebrzo dotrčao :-)

I tako je vikend za koji vremenska prognoza nije bila obećavajuća ispao odličan: u subotu osunčana tura oko Tre cime di Lavaredo, u nedjelju uspješna utrka sa samo par kapi kiše, u ponedjeljak šetnja okolicom Misurine. U Dolomitima bili Sandra, Bojan, Jelena i Perino.

Škrlatica 14.06.2009

Pogled prema Triglavu


Bivak IV i u pozadini Stenar


Aljažev dom

Da ovaj blog ne bi spavao do sljedeće zime i novih turnoskijaških izleta, odlučila sam izvijestiti kako nam je jučer bilo na Škrlatici. Kako još uvijek ima dosta snijega – tema je sasvim prikladna. Dakle, u subotu smo prespavali u Aljaževom domu u Vratima (nema ničeg goreg od pijanih Čeha s gitarom) i u nedjelju ujutro krenuli preko Bivka IV prema Škrlatici.

Putem smo naišli na brojna snežišča gdje se snijeg još prilično dobro drži, ali bila su prohodna bez dereza. Cepine smo na nekima imali u rukama, za svaki slučaj :-) jer ispod mekog snijega na mjestima je bio i led. Put je prilično strm i za nešto više od 4 sata došli smo pod stijenu Škrlatice. Tek tamo nam je postalo jasno zašto nas je domarka upozoravala na «snežne razmere». Naime, posljednji veliki uspon (danas sam pročitala da je to ljeti sipar) bio je potpuno pokriven snijegom, pa su pokrivene bile i markacije. Po vlastitom nahođenju smo kružili oko prirodnog amfiteatra i pokušavali odgonetnuti gdje je ulaz u stijenu koja vodi na vrh Šrlatice. Iako je stijena bila potpuno suha, izlaz nismo uspjeli pogoditi jer nismo na dobrom mjestu izašli iz snijega.

Da smo se na vrijeme raspitali u kojem se otprilike dijelu stijene nalaze klinovi i sajle, problem pokrivenih markacija bio bi riješen. Ovako smo nakon izlaska na neko sedlo i obilaska nekakvih polica zaključili da ćemo na sam vrh doći drugi put.

Na turi bili Sandra i Bojan.

Krnica, sedlo Prevala 30.05.2009.

Šteta je bilo propustit ovaj vikend! Naime subota je bila super! Oko 5 smo se polako zaputili prema Bovcu ( napokon, za razliku od prijašnjih tura, buđenje u koliko – toliko normalno vrijeme) s namjerom da se uspnemo do Prevale i po Krnici spustimo do parkirališta iznad stanice B kabinske žičare za Kanin. Visinu ne znam jer mi je sat na popravku, a ne znam onda ni točno vrijeme. Jutro prekrasno, na parkiralištu čak i pretoplo. Neobično, niti jednog parkiranog auta. Slovenci su se zasitili zimskih sportova ili ...... . Spremili smo se i negdje oko 9-9 i pol polako krenuli prema gore. Nakon nekih pola sata, kroz zazelenjelu nisku šumu, planinskim cvijećem posutim livadama i ptičji pjev, dohodali smo do prvog snijega. Još neko vrijeme uz njega smo hodali po suhom, onda po njemu do kraja, do Prestreljeniške škrbine. Snijeg super drži i ne propada se. Malo sam na strmijim dijelovima proklizavao, ali to je bilo zbog lijenosti jer sam hodao u tenisicama (obojica smo) s pancericama u ruksaku. Prognoza je zvala šibek severni veter, koji se pojavio tek kad smo se digli do Lope. Cijelim usponom guštamo u prekrasnim prizorima i već se naslađujemo pri samoj pomisli na spust koji nas očekuje. Snijega ima i bit će ga još vjerojatno do kraja šestog mjeseca, ako ne i više, ovisno o kiši. Ko u raju! Uvjeti savršeni, a ljudi ni od korova, ko da smo u hrvatskim planinama! Tek smo pri vrhu sreli neka dva Talijana-Slovenca i jedan par s čoporom pasa. Korak na korak, skupilo se oko četiri sata hoda.
Malo smo gruntali dal da odemo na Prestreljenik ili ne, ali tada je pobijedila lijenost, pa smo se odlučili za spust. Osim toga počeli su se navlačiti oblaci, točno prema prognozi za poslijepodne. Procjenili smo da je temperatura par stupnjeva ispod nule. Krenulo je skoro pa čupavo, a onda me Iris odlučio uzeti pod svoje i sve svoje instruktrorske vještine isprobati na meni. Bit će da je uspio jer sam vidno popravio skijanje i nijednom nisam pao!!! Zapravo jesam jer sam skijom pobrao kamen, ali Učo kaže da se to ne broji. Moram zahvaliti mom osobnom instruktoru, pretpostavljam da je to i njegova zasluga. Doduše, mora da i dalje izgledam smiješno s prenaglašenim kretnjama i mantrom ooovakoo-ooovaaakkoo..., ali ipak sam prošao cijelu Krnicu, što je posebni uspjeh jer zadnji sam put skijao pred nekih dvadesetak godina!

Ponavljam, snijeg super, kamenja malo, iz par talnih lavina koje su se spustile možda pred dva tri dana, no lako se izbjegnu. Rajski! Spust je prostran, ne odveć zahtjevan, osim na par mjesta. Na samome početku moguće je birati više varijanti pa prema tome i težinu. Tek na samom kraju spusta, taman kad smo doskijali do zadnje krpice snijega i počeli skidati skije počelo je padati nešto kao susnježica koja se ubrzo (valjda zbog tih par sto visinskih metara koliko smo se spustili do auta) pretvorila u čistu proljetnu kišu. Savršeno!

Na turi bili Iris i Ivo.