DUBAI – otvaranje ljetne skijaske sezone 16.06.2011

Biti u Dubaiu i posjetiti jednu od tamosnjih atrakcija Dubai Ski Resort za ljubitelje skijanja je “must”. Vrlo sam brzo s kolegom zaljubljenikom u skijanje dogovorio odlazak u Mall of the Emirates u cijem se velikom kompleksu nalazi i ova jedinstvena skijaska destinacija na Arapskom poluotoku.

Cjelokupnu ski opremu dobivamo na pultevima osim rukavica i kape koje moramo ponijeti sa sobom ili pak kupiti u obliznjoj trgovini skijaskom opremom. Skijaska odijela su tanka i dobro je odjenuti neku topliju vestu jer je temperature za naseg posjeta bila -4C. Cijena koristenja skijalista i opreme je otprilike 28 Eura za dva sata. Skijaske cipele i skije su prosjecne ili nize kategorije ali nama su ipak pruzile nezaboravan dozivljaj bez zuljeva i padova. Snijeg je dobre kvalitete bez zaledjenih dijelova.

Otprilike na sredini staze je ski bar uredjen u tradicionalnom planinskom stilu.
Najduža staza dugačka je 400 m, s visinskom razlikom 65m, a cjelokupno skijalište je visoko 85 m. Širina skijališta je 80 m, s maksimalnim kapacitetom od 1500 ljudi na sat. Vrte se Francuske zicare Poma.

U sklopu skijališta je i snowboard dio s mini parkom te freestyle zone. Za one koji pak ne skijaju, tu je najveći zatvoreni snowpark na svijetu, od čak 3000 kvadratnih metara, u sklopu kojeg je i snježna spilja.

Poslije dva sata ushicenja napustamo raskosan i prebogat Mall of the Emirates i puni dojmova ulazimo u pustinjsku noc s temperaturom od blizu 40C i ekstremnom vlagom u zraku.
Cekamo red za taxi uz nisku parkiranih automobila najvise kategorije koji su ondje namjerno parkirani kako bi dojam prebogatog okruzenja jos vise naglasili. Lamborghini, zatim crveni Ferrari, pa jedan Masserati…slijedi Bentley a dijamant u niski je Bugatti…dalje slijede vanserijski Mercedesi, BMW …..

Sjetih se naseg Lasca u suncano zimsko jutro prepunog svjeze napadalog snijega...kristali snijega bljeste na suncu, tragovi skija i ogromnog medvjeda sto je izronio iz dubine sume. Osmjeh mi ozari lice.
Kao sto pjeva Mladen iz TBFa … “... i najlipse stvari u zivotu su dzabe.”

Bye, bye Dubai i hvala ti na ovoj iskrici zadovoljstva.

http://www.skidxb.com/

Skijali Matija i Ljubo.
.

2. dio Dolomiti – Travanj 2011

Lavarella, 3056m (pokusaj) – 22.04.2011.

Jos jedan predivan suncan dan pred nama i Lavarella koju namjeravamo pohoditi. Do Malge Fanes Grande istim putem a zatim uz potok sto se tek pojavio ispod debelog snjeznog pokrova prema SZ i ulazu u strmu dolinu koja nas treba dovesti do naseg cilja. Strma dolina je ustvari korito ledenjaka koji je nekad davno klizio juznim pobocjima Lavarelle i susjednog Conturinesa, sve tritisucnjaka. Ulaz u dolinu je strm i obrasao klekovinom koja je bez snijega zahvaljujuci orjentiranosti prema jugu i suncu koje topi snijeg brze nego na drugim padinama.
Zapocelo je naporno probijanje kroz klekovinu koja nas je vec na pocetku iscrpila a ostatak moje ekipe i obeshrabrila za daljnji uspon. Jedan dio nastavljam sam ali i ja ubrzo posustajem imajuci na umu da cu taj nezgodni dio trebati savladati i u povratku.

Ostatak dana obilazimo pobocja susjednih vrhova uzivajuci u igri svizaca, opustanju i planiranju slijedecih pohoda.

Dolaskom ljeta snijeg treba potraziti u jos visim planinama.
Vjecni snjegovi Monte Rose cekaju me da ih posjetim negdje u srpnju ili kolovozu.

Posjetom nasem turnoskijaskom blogu doznah tuznu vijest da nas je naglo napustio veliki zaljubljenik u planine i turno skijanje g. Zdenko Pevalek. Iskrena sucut sinovima Marku i Veljku i obitelji.

Ljubo

1. dio Dolomiti – Travanj 2011

Monte Castello (Bivacco della Pace, 2780m) - 21.04.2011.

Oprastajuci se od zasnjezenih planina nacionalnog parka Fanes-Sennes-Braies proslog sijecnja, grijala me misao o ponovnom posjetu ovim planinama negdje u travnju ako snjezne i vremenske prilike to dopuste. Moje zagrebacko drustvo nije bilo tesko nagovoriti na realizaciju ove zamisli nakon sto su pogledali moje prijasnje izvjesce na nasem turnoskijaskom blogu.

Ozelenjele i rascvjetale padine sto se spustaju od Passo Furcia prema San Vigiliu bile su razlog naseg klimanja glavom i nevjerici koja se osjecala u zraku. Potegnuti ovoliki put za uzivati u rascvjetalim livadama? Taj smo si uzitak mogli priustiti i negdje u nasim planinama.
Dolaskom pred planinski hotel Pederu na kraju doline Rudo nevjerica je bila jos izrazenija...ovdje na vise od 1600 m nema ni traga snijega, proljece je zakoracilo duboko u dolinu. Trebalo je tesku turnoskijasku opremu prenijeti do prvog snijega, do rifuggia Fanes na 2060m za sto ce nam trebati oko 3 sata hoda po solidnoj mulatieri koja se penje strmom celnom morenom nekadasnjeg ledenjaka koji je ovdje davno klizio u dolinu.
Zimi je iz doline organiziran prijevoz gusjenicarem ali u ovom prijelaznom razdoblju kad se na visim dijelovima ceste izmjenjuju suhi i snijegom prekriveni dijelovi to je malo teze izvedivo bez snaznog terenca i vjestog vozaca. Uto se pojavi Max, vlasnik rifuggia Fanes s terenskim pick-upom upravo spreman da krene u planinu. Na brzinu potrpamo nasu opremu i vec se vozimo vodjeni vjestom rukom naseg sofera prema rifuggiu. Na ovoj visini zima je tek pocela uzmicati a sjeverne padine obliznjih planina jos su uvijek dobro pokrivene snijegom odlicne kvalitete.

Ostatak poslijepodneva provodimo na razglednoj turi prema nasem sutrasnjem cilju, Bivacco della Pace sto se smjestio na 2780m u podnozju impozantnog obeliska Monte Castello. Vrijeme je savrseno za obilazak visokih planina. Gotovo bez vjetra, odlicna vidljivost, temperatura nocu ispod nistice...famozan snijeg.

Ustajemo rano kako bi ugrabili sto vise dana i dobar snijeg na spustu koji s dizanjem sunca u nizim dijelovima omeksa. Nismo sami. Rifuggio je dobro posjecen turnim skijasima koji su vec krenuli na ture.
Prelazimo Passo Limo i zacas smo vec kod Malge Fanes Grande. Ove zime bauljao sam ovim krajem u magli koja mi je zastirala pogled i misli ali opet zadovoljan jer planina uvijek ima svoje cari.
Danasnji predivan dan otvorio je horizonte u nasim ocima i dusama. Ozareni zadovoljstvom cesto zastajemo upijajuci ljepotu okruzenja. Snijega je ovdje gotovo do pojasa a uspinjuci se prema nasem cilju njegova visina raste. Na snijegu tragovi svisca. Pitamo se jeli moguce da je svizac izasao na snijeg?

Na obliznjem kamenu sto viri iz snijega ugledasmo naseg cupavog glumca svisca spremnog za poziranje. Neznam cija je znatizelja bila jaca, nasa ili njegova jer smo dosli na nekoliko koraka od njega u namjeri da ulovimo sto vise kadrova. Svizac je strpljivo pozirao premjestajuci se s jednog boka na drugi na dohvat nasih ruku ne pokazujuci nikakav strah od covjeka. Ocito je nas svizac prepoznao blagost nasih dusa.
Nisu ovim planinama uvijek krocili blagonakloni ljudi. U Prvom svjetskom ratu ovuda je prolazila fronta, prolijevala se krv, tekle su suze. Svjedoce nam to mulatijere, ostaci bunkera i kaverni usjecenih u zivu stijenu, svjedoce i krhotine topovskih i haubickih granata izlozene ispred rifuggia Fanes kao opomena i sjecanje na jednu ljudsku bezumnost.

Nastavljamo nas skijaski uspon kroz Vallon Bianco koji se usjekao izmedju Cime di Furcia Rossa i Campestrina na desnoj strani. Mnogi se vec spustaju predivnom padinom u skladnim zavojima uzivajuci u odlicnoj kvaliteti snijega. Povremeno zastajemo i poslije dva sata uspona dosizemo Bivacco della Pace – Skloniste Mira koji je ustvari ostatak jedne od mnogih vojnickih baraka tik uz vrsnu stijenu Monte Castella.
Odavle se proteze pogled na susjedne tri Tofane koje dominiraju vedutom Cortine D’Ampezzo od kojih nas dijeli samo dolina. Sve je kao na dlanu. Na strmim padinama obliznjih Monte Casale, 2894m i Monte Cavallo, 2912m stara groblja lavina. Campestrin Sud, 2910m je na dohvat ruke. Uzivamo u caroliji dana sto nam ga je podarila planina.
Uslijedio je velicanstveni skijaski spust po savrsenoj padini. Za casak smo u podnozju planine i na drvenom mosticu sto premoscuje potok Rio di Fanes koji se upravo radja ovdje iz omanjeg jezerca nadohvat Malge Fanes Grande. Za sutra je u planu Lavarella, vrh preko tri tisuce metara.

In Memoriam: ZDENKO PEVALEK 18.10.1951. - 9.03.2011.

PETZEN - 9.03.2011.

Nažalost, ovaj tekst neće biti kao svi prethodni postovi dragih nam turno skijaša.
Neće biti govora o turi, vremenu, snijegu te svim opisima koji bi mogli pomoći budućim posjetiocima opisane ture.
Ovo je bila zadnja tura koju sam napravio sa svojim turno kompanjonom, frendom, "šefom" (najčešće sam ga tako zvao) ... sa svojim tatom.

Naravno da se moram i ovdje oprostiti od tate, kada znam koliko mu je puno značilo turno skijanje i planine općenito. Svakodnevno pregledavanje stranica"Turni klub gora","našeg" bloga i nebrojenih stranica s vremenskim prognozama bio je jedan od rituala. Uh, kako si guštao u planiranju ture, gotovo kao i na samoj turi. Najsretniji bi bio kad bi Ljubo objavio nešto jer:"od Ljube se može puno naučiti. Vidi se da je znalac u planini, a i puno više od toga."

Zajedno s bratom Veljkom sljedbenici smo bloga pod imenom Pevaleki.

Ukratko,
Prvobitni plan je bio Obir. Kako smo uvijek studiozno pripremali ture znali smo da nas u podnožju očekuje pomanjkanje snijega te smo bili spremni na pješačenje. Međutim rampa na pristupnoj cesti prema kući Eisenkappler je bila zatvorena pa mijenjamo plan i odvozimo se na tridesetak kilometara udaljeno skijalište Petzen.
Vlada oduševljenje kad smo napokon stavili kože na skije i krenuli prema vrhu. Nekoliko staza na skijalištu je zatvoreno za skijaše i tamo pronalazimo sve ono zašto toliko volimo turno skijanje. Naprosto uši bole od tišine. Planiramo obići i obližnje vrhove za koje su nam rekli da su omiljeni ciljevi turnih skijaša. Sve je bilo tako idilično kao uostalom uvijek kada bi bili negdje u planinama.
Nažalost, ispod vrha do tada nikad bolestan Zdenko doživljava koban srčani udar....
......

Tješim se da si otišao baš onako kako bi želio. Skijaška tura...sunce...planine...snijeg...čaj...mi.
Koliko smo samo imali planova. Koliko isplaniranih tura. Koliko obiteljskih druženja sa tvojim unučićima koje si obožavao.

Zauvijek te volim i nastavljam tvoj put. Posvećujem ti svaki novi uspon.
Na turi bili Zdenko i Marko.

Cima Bella (1911) - 1.03.2011.

Radni je dan. Sve prognoze predviđaju sunčani dan ali s dosta jakim vjetrom. Hm, bolje bi bilo da ne puše al' čekajući idealne uvjete ne stiže se daleko.

Turu započinjemo na parkiralištu pored Rifugio di Camoscio (trenutno ne radi). Nismo morali dugo čekati na prvo skidanje skija radi pomanjkanja snijega, tako je prvih petnaestak minuta uspona. Vide se tragovi skijaša koji su prošli prije nas. Tragovi vode i po cesti, i po zemlji, i po kamenju...ili imaju stare skije, ili viška love.
Vrijeme je kao po prognozi osim što u daljini vidimo maglu kako se diže. To će proć, tješimo se ''Dok mi dođemo do gore sve će biti okupano suncem''.
Magla se dizala da, ali dizali smo se i mi....drito u maglu koja je pod vrhom postala strašno gusta. Počinju prva glasna razmišljanja o povratku. Ipak, uskoro smo na vrhu. Nažalost, ništa od guštanja u pogledu, klope i malo sunčanja na vrhu. Vjetar vijuče i prijeti da će nas ispuhat s planine. Skidamo kože, držimo se zajedno i spuštamo se u dolinu.
Iako nam vrijeme nije bilo naklonjeno i malo nam poremetilo planove (odlazak na Monte Coco), sjedamo u gostionicu u mjestašcu Ugovizza kako bi sredili dojmove. I tada.....crv sumnje. Jesmo li bili na Cima Belli ili Monte Coco? Morat ćemo utvrditi gradivo.
Na turi bili Zdenko i Marko.

4.dio Dolomiti - Sijecanj 2011.

Costaces (2120m) – 14.01.2011.
Blizi se zadnji dan mog boravka u planinama. Anticiklona je zasluzna za divne dane prepune sunca, svjetlosti, topline. U razmisljanju koju turu odabrati za oprostaj od snjeznih padina i osuncanih vrhova izbor je pao na Monte Forca Grande (2576m) u naposrednoj blizini nacionalnog parka Puez-Odle u Juznom Tirolu.

Prolazim vec poznatim krajolikom ... San Martino Badia, Atremonia...i evo me poslije 25km voznje od San Vigilia na Passo delle Erbe. Trebam se spustiti dalje cestom u slijedecu dolinu od kuda pocinje uspon na moj danasnji cilj.
Cesta odjednom zavrsava na velikom nanosu snijega...nastavak se ne cisti i zatvoren je dok proljetno sunce ne otopi snjegove. Razmisljam...ako se spustim skijama u dolinu, treba mi jos toliko uspona na slijedeci prijelaz od kuda zapocinje uspon na Forcu Grande...racunam da gubim oko dva sata u odlasku i jos dva sata na povratku. Dani su kratki i vec je prekasno da realiziram ovaj plan. Preostaje mi obliznja alternativa, kupasti vrh Costaces. U laganom i opustajucem usponu ubrzo dosizem njegov vrh od kuda se prostiru divni razgledi. U sjeni sjeverne padine pronalazim famozan prsic i divan spust kroz crnogoricnu sumu u nepoznato....zadovoljiti uzitak skijanja u nedirnutom snijegu.

Na osuncanoj padini pronalazim ugodno mjesto za pocinak i opustanje. Bryan Ferry i njegova izvedba Dylanove „Knocking on the Heavens Door“ s mog playera gotovo parafrazira okruzenje idealnog raja u kojem se nalazim...sunce, snijeg, planine...skije, gutljaj toplog caja, cokolada. Misli mi odlutaju u okruzenje potpuno razlicito od ovog u kojem uzivam.

Za nekoliko dana vracam se na vreli pijesak Saudijske Arabije ali misao o proljetnom skijanju tamo negdje u travnju mami mi osmjeh i daje snagu.

Ostatak dana obilazim podnozje markantne Putie (2874m).

Ljubo

Napomene:
- U izboru skijaskih tura koristio sam odlican turnoskijaski vodic Stefana Herbkea „Dolomiti – 50 escursioni sci-alpinistiche“ u izdanju Bergverlang Rother GMBH – Munchen, 2007;
- Informacija posjetiteljima ovog dijela Dolomita da je u ozujku ove godine predvidjeno dovrsenje „Messner Mountain Museum“ u Brunicu. Muzej ce biti smjesten u Castello di Brunico.

.

3.dio Dolomiti - Sijecanj 2011.

Monte Muro (2332m) – 13.01.2011.
Prethodni dan sunce je tijekom jutra probilo oblake, svjetlost je pobijedila tamu. Planinarske cipele su vec na nogama, naprtnjaca na ledjima, jedne okrugle tamne okice ispracaju me s prozora apartmana...unuka mi zeli sretan put na Piz da Perez (2507m), vrh koji dominira vedutom San Vigilia. Danasnji itenerar je pjesacki radi cega nece uci u ovaj skijaski dnevnik. Iskoristio sam ga da bolje promotrim moj sutrasnji cilj, Monte Muro na ciji se vrh krece iz susjedne doline.
Cestom za La Villu prolazim Piculin i u San Martinu nastavljam strmom i zavojitom cestom prema Antermoii, malom Ladinskom planinskom selu koje pokusava u sjeni poznatijeg SV pokrenuti zimski turizam. Suncan dan jos je vise uljepsao dojam o ovom divnom kraju Ladina, male autohtone etnicke skupine koja uspijeva zadrzati svoju kulturu, jezik i obicaje.
Ako vas put nanese u ovaj kraj i San Martino de Tor, posjetite etnoloski „Museum Ladin“.

Jos nekoliko zavoja strme vijugave ceste i zaustavljam se na omanjem parkiralistu i stanici autobusne linije za Passo delle Erbe. Snijega je ovdje u izobilju a skije vec grabe sumskom cestom osuncanim pobocjem Monte Mura. U nepunih sat vremena izlazim iz jelove i borove sume na otvorena prostranstva ove pitome planine.
Ubrzo se ukazuje Rifugio Monte Muro, tipicna planinska jednokatnica drvenog nadgradja. Kuca je zatvorena, u planini ni glasa ni truska. Jedino ritmicka skripa mojih novih Lowa skijaskih cipela remeti savrsenu ravnotezu okruzja.
Zastajem i pogledom kruzim unaokolo milujuci zasnjezene vrhove. Ukazuje se i vrh Monte Mura...kupasto brdo prostranih pobocja krcatih djevicanskim snijegom na cijem je tjemenu postavljen veliki metalni kriz. Nastavljam hrptom u blagom usponu i u jednostavnom pristupu dosezem vrh.
Ovdje vjetar postaje jaci a zaklon nalazim u udobnoj zavali pod vrhom u zastiti snjezne strehe sto ju je vjetar stvorio.
Upijam ljepotu suncanog dana, planine....

Odlucio sam odskijati na drugu stranu planine, na Passo di Luson od kuda cu prijecenjem cijele planine ponovo izbiti na Rifugio Monte Muro.
Uslijedio je zavojiti spust u djevicanskom snijegu i krik zadovoljstva kojeg nisam uspio suzdrzati.
Spustam se dalje nize do jedne male, ubave brvnare na dnu pobocja od kuda nize pocinje crnogoricna suma. Zastajem i obilazim ovo skromno zdanje koje osim malog stola, kreveta i peci ne nudi nikakav drugi komfor. Nudi zato nesto vise i dragocjenije, ono za cime mnogi tragaju...smirenje i odmak od dnevnog tempa danasnjeg nacina zivota.
Na drvenoj terasi Rifugia Monte Muro ispracam sunce, jedinog suputnika na danasnjoj turi iza obliznje Putie (2874m),.

Na prozoru apartmana docekuje me smijesak i ispruzene rukice moje unuke.

Ljubo

2.dio Dolomiti - Sijecanj 2011

Rifugio Sennes – 10.01.2011.

Kisne kapi udaraju u okna a topao krevet mami na izlezavanje...misli su negdje u planinskim visinama. Ustajem, kava i pospremanje opreme i vec sam na putu prema jucerasnjem ishodistu u dolini, planinskom hotelu Pederù. Magle se vuku dolinom, temperatura iznad ledista, toplo je.
Moj danasnji cilj trebao je biti Cole di Ricegon (2654m) u masivu nacionalnog parka Sennes. Strma i zavojita planinska cesta u gustim serpentinama vodi me prema Rifugio Sennes (2126m), jos jednim ugodnim i komfornim ishodistem za niz skijaskih tura u ovom dijelu nacionalnog parka. Negdje na pola puta i visini 1800m kisa prelazi u snijeg koji pada sve intenzivnije kako napredujem s usponom. Na visoravni me docekuje vjetar, vijavica i sve slabija vidljivost. Nastavljam uz Rifugio Sennes ne zaustavljajuci se. Snijega je sve vise, vjetar jaca. U tom metezu uspijevam se orjentirati i nastavljam prema Passo Sennes (2519m).
Strmina postaje veca i mogucnost lavina s njom. Bolletino valanghe je za danasnji dan procijenio 3. stupanj opasnosti za ovo podrucje. Odluka je donijeta, vracam se u toplinu i ugodu Rifugia Sennes. Dok okrecem vrhove skija prema dolini jedna sms poruka iz dalekog kraja iskazuje brigu za mene...ipak nisam sam u ovoj snjeznoj pustosi.

Na stolu je vec ukusna manestra od jecma i domaca kobasica. Jedini sam posjetilac.
U dobrom raspolozenju odskijam u dolinu zadovoljan i ispunjen radoscu.

Ljubo

1.dio Dolomiti – Siječanj 2011

Kako iskoristiti obiteljski ski tjedan u okolici San Vigilia, poznatog skijaškog mjesta smještenog u podnožju Kronplatza? Za ljubitelje skijanja na uređenim skijaškim stazama dileme nema jer obilje odlično pripremljenih staza zadovoljit će svačiji ukus.
Ljubitelji turnog skijanja doći će i ovdje na svoje jer u okolici postoji niz zanimljivih ski tura u srcu nacionalnog parka Fanes-Senes-Braies.
Odlučio sam se za nekoliko klasičnih ski tura prilagođenih soliranju i snježnim uvjetima koji su vladali tih dana.

Malga Fanes Grande – Vallon Bianco 09.01.2011.
Dolinama Timores i Rudo za desetak kilometara vožnje u smjeru juga dolazim u dno doline do planinskog hotela Pederù na 1548m i prostranog parkirališta, polazne točke moje današnje ski ture. Vrijeme je poluoblačno s iznimno visokim temperaturama za ovo doba godine a dnevna izoterma 0°C je na otprilike1700m.
Za moj današnji cilj odabrao sam Monte Castello, 2760m visoki vrh s jednostavnim pristupom i spustom uzimajući u obzir moju ne baš sjajnu tjelesnu kondiciju uvjetovanu jednogodišnjim boravakom na vrelom pijesku Saudijske Arabije iz koje sam netom stigao. Za nešto više od dva sata uspona dosižem Rifugio Fanes, dobro opskrbljen planinski hotel koji je uz obližnji Rifugio Lavarella odlično polazište za predivne skijaške ture u ovom dijelu nacionalnog parka Fanes.
Nakon kratke okrijepe nastavljam usponom na Passo Limo, 2159m. Oblaci se razilaze a pogledi se otvaraju na okolne vrhove i moj današnji cilj.
Napredujem bržim ritmom jer oblaci što naviru s juga ne obećavaju dobru vidljivost. Skidam krzna sa skija i po dubokom cijelcu spuštam se do pastirske kolibe Malga Fanes Grande.

Nigdje žive duše, potpuno sam u planini okružen djevičanskim snijegom. Nastavljam odmah dalje kroz Vallon Bianco ali gusta magla i difuzna svijetlost zastiru vidokrug na desetak metara. Stojim, čekam jedno vrijeme nadajući se čudu koje se ipak ne događa, magla postaje sve gušća. Vraćam se na Malgu Fanes Grande svjestan da u ovakvim uvjetima uspon na Monte Castello do kojeg je ostalo još oko sat vremena nije izvediv.

Zastajem a sjećanja naviru u šest godina unazad i mojeg zadnjeg posjeta ovoj planini. Koliko je snjegova u međuvremenu palo...kolike sam ljude upoznao? Jedna sms poruka vraća me u stvarnost.
Uskačem u skije a snijeg oko mene pršti na spustu u dolinu.
Ljubo