Nažalost, ovaj tekst neće biti kao svi prethodni postovi dragih nam turno skijaša.
Neće biti govora o turi, vremenu, snijegu te svim opisima koji bi mogli pomoći budućim posjetiocima opisane ture.
Ovo je bila zadnja tura koju sam napravio sa svojim turno kompanjonom, frendom, "šefom" (najčešće sam ga tako zvao) ... sa svojim tatom.
Naravno da se moram i ovdje oprostiti od tate, kada znam koliko mu je puno značilo turno skijanje i planine općenito. Svakodnevno pregledavanje stranica"Turni klub gora","našeg" bloga i nebrojenih stranica s vremenskim prognozama bio je jedan od rituala. Uh, kako si guštao u planiranju ture, gotovo kao i na samoj turi. Najsretniji bi bio kad bi Ljubo objavio nešto jer:"od Ljube se može puno naučiti. Vidi se da je znalac u planini, a i puno više od toga."
Zajedno s bratom Veljkom sljedbenici smo bloga pod imenom Pevaleki.
Ukratko,
Prvobitni plan je bio Obir. Kako smo uvijek studiozno pripremali ture znali smo da nas u podnožju očekuje pomanjkanje snijega te smo bili spremni na pješačenje. Međutim rampa na pristupnoj cesti prema kući Eisenkappler je bila zatvorena pa mijenjamo plan i odvozimo se na tridesetak kilometara udaljeno skijalište Petzen.
Vlada oduševljenje kad smo napokon stavili kože na skije i krenuli prema vrhu. Nekoliko staza na skijalištu je zatvoreno za skijaše i tamo pronalazimo sve ono zašto toliko volimo turno skijanje. Naprosto uši bole od tišine. Planiramo obići i obližnje vrhove za koje su nam rekli da su omiljeni ciljevi turnih skijaša. Sve je bilo tako idilično kao uostalom uvijek kada bi bili negdje u planinama.
Nažalost, ispod vrha do tada nikad bolestan Zdenko doživljava koban srčani udar....
......
Tješim se da si otišao baš onako kako bi želio. Skijaška tura...sunce...planine...snijeg...čaj...mi.
Koliko smo samo imali planova. Koliko isplaniranih tura. Koliko obiteljskih druženja sa tvojim unučićima koje si obožavao.
Zauvijek te volim i nastavljam tvoj put. Posvećujem ti svaki novi uspon.
Na turi bili Zdenko i Marko.
