Prethodni dan sunce je tijekom jutra probilo oblake, svjetlost je pobijedila tamu. Planinarske cipele su vec na nogama, naprtnjaca na ledjima, jedne okrugle tamne okice ispracaju me s prozora apartmana...unuka mi zeli sretan put na Piz da Perez (2507m), vrh koji dominira vedutom San Vigilia. Danasnji itenerar je pjesacki radi cega nece uci u ovaj skijaski dnevnik. Iskoristio sam ga da bolje promotrim moj sutrasnji cilj, Monte Muro na ciji se vrh krece iz susjedne doline.
Cestom za La Villu prolazim Piculin i u San Martinu nastavljam strmom i zavojitom cestom prema Antermoii, malom Ladinskom planinskom selu koje pokusava u sjeni poznatijeg SV pokrenuti zimski turizam. Suncan dan jos je vise uljepsao dojam o ovom divnom kraju Ladina, male autohtone etnicke skupine koja uspijeva zadrzati svoju kulturu, jezik i obicaje.
Ako vas put nanese u ovaj kraj i San Martino de Tor, posjetite etnoloski „Museum Ladin“.
Jos nekoliko zavoja strme vijugave ceste i zaustavljam se na omanjem parkiralistu i stanici autobusne linije za Passo delle Erbe. Snijega je ovdje u izobilju a skije vec grabe sumskom cestom osuncanim pobocjem Monte Mura. U nepunih sat vremena izlazim iz jelove i borove sume na otvorena prostranstva ove pitome planine.
Ubrzo se ukazuje Rifugio Monte Muro, tipicna planinska jednokatnica drvenog nadgradja. Kuca je zatvorena, u planini ni glasa ni truska. Jedino ritmicka skripa mojih novih Lowa skijaskih cipela remeti savrsenu ravnotezu okruzja.
Zastajem i pogledom kruzim unaokolo milujuci zasnjezene vrhove. Ukazuje se i vrh Monte Mura...kupasto brdo prostranih pobocja krcatih djevicanskim snijegom na cijem je tjemenu postavljen veliki metalni kriz. Nastavljam hrptom u blagom usponu i u jednostavnom pristupu dosezem vrh.
Ovdje vjetar postaje jaci a zaklon nalazim u udobnoj zavali pod vrhom u zastiti snjezne strehe sto ju je vjetar stvorio.
Upijam ljepotu suncanog dana, planine....
Odlucio sam odskijati na drugu stranu planine, na Passo di Luson od kuda cu prijecenjem cijele planine ponovo izbiti na Rifugio Monte Muro.
Uslijedio je zavojiti spust u djevicanskom snijegu i krik zadovoljstva kojeg nisam uspio suzdrzati.
Spustam se dalje nize do jedne male, ubave brvnare na dnu pobocja od kuda nize pocinje crnogoricna suma. Zastajem i obilazim ovo skromno zdanje koje osim malog stola, kreveta i peci ne nudi nikakav drugi komfor. Nudi zato nesto vise i dragocjenije, ono za cime mnogi tragaju...smirenje i odmak od dnevnog tempa danasnjeg nacina zivota.
Na drvenoj terasi Rifugia Monte Muro ispracam sunce, jedinog suputnika na danasnjoj turi iza obliznje Putie (2874m),.
Na prozoru apartmana docekuje me smijesak i ispruzene rukice moje unuke.
Ljubo
Nema komentara:
Objavi komentar