nedjelja, 13. prosinca 2009.
Javornica 13.12.2009.
Danas smo bili skromni i zadovoljili se lokalnom romantikom dubokih šuma u okolici Platka. Odlučili smo posjetiti Javornicu, šumom okruženu livadu na južnoj strani Planine, vrha između Jelenca na sjeveru i Guslice na jugu. Upravo Javornicom prolazi granica NP Risnjak našto nas upozoravaju natpisi na stablima.
Stoljetni javori u miješanoj šumi bukve i jele vjerojatno su nekog davno potakli da ovo čarobno mjesto nazove ovim imenom. Iako blizu šumskih prometnica, Javornica je zadržala svoju romantičnu divljinu. Nekad sam ovdje pratio vučje tragove koji su prelazili preko Planine u područje Lividrage. Danas ni jednog traga divljači na Javornici i okolici. Vraćamo se na Platak uz priču o najvećem graditelju violina Stradivariu koji je javor za izradu donjeg dijela svojih violina nabavljao iz najviših šuma Gorskog kotara. Tajna zvuka ovih violina bila je upravo u ovom drvetu.
Dvadesetak centimetara snijega bilo je dovoljno tek za skijašku šetnju zabijeljenim cestama.
Na turi bili Iris i Ljubo.
petak, 14. kolovoza 2009.
Snježnik, dome naš dragi...
Iako je snijeg odavno okopnio na obroncima naših planina, posljednji događaji na našem Snježniku sledili su naša srca ne vjerujući da je takvo što bilo moguće.
S radošću smo nedavno u Novom Listu pročitali vijest da uskoro kreće obnova planinarskog doma na Snježniku za koju je Primorsko Goranska Županija osigurala novčana sredstva. Kako je pisalo, materijal za obnovu doma dopremio bi se na gradilište helikopterom kako bi se izbjeglo devastiranje padine pod domom, jednog od najvrijednijih florističkih lokaliteta u NP Risnjak. Ovime bi se izbjegla sudbina devastiranog Hahlića po čijem novoizgrađenom prilaznom putu sada jure terenski motori i automobili.
Na relativno uskom području ovdje se u vertikali padine pod domom izmjenjuju biljne zajednice šumskih livada koje pod vrhom Snježnika završavaju alpskom vegetacijom. Ovo je temeljni fenomen nacionalnog parka koji je radi svoje specifičnosti trebao ostati u izvornom prirodnom obliku na radost sadašnjih i budućih naraštaja.
Prvih dana ovog mjeseca dočekali smo početak obnove doma na Snježniku. Započelo je proširenjem pristupnog kolnog puta što od «bukve» vodi do table koja označava ulaz u nacionalni park. Mislili smo da se ovdje završava aktivnost rovokopača i buldožera ali crv sumnje ostao je u nama. Nedjelja jutro, ponovo smo na gradilištu da se uvjerimo u ograničenost građevinskih zahvata. Sve je kao prije, strojevi miruju.
Sredinom ovog tjedna potresenim glasom prijatelj javlja da je rovokopač stigao kroz Grlo na polovicu padine ispod doma. Nevjerica, ogorčenje, bijes. Krećemo s obilaskom Županijskih ureda, odgovorni su na godišnjem, tajnice nedaju brojeve njihovih mobitela. Stupamo u kantakt s Inspektoricom građevinarstva, govori da smo deseti koji zovu. Već je dogovorila obilazak gradilišta za sutradan. Planinari, ljubitelji prirode su na nogama. Kako spriječiti devastaciju onog što je ostalo.
Odlazim navečer na Snježnik i snimam nepopravljivu štetu. Bio je to moj najtužniji posjet voljenom Snježniku..i oko se ovlažilo.
Nesretnim zakonom o sportu iz 1996. svi sportski objekti (kao i svi planinarski domovi ) pripali su općinama u kojima se nalaze. Planinarska društva koja su izgradila domove i brinula o njihovom održavanju ostala su bez svojih mukom izgrađenih domova. Oteli su majci dijete.
Ovo ljeto Županija je dodijelila Nacionalnom Parku Risnjak vlasništvo i upravljanje domom na Snježniku nakon mnogo godina nebrige i propadanja. Događa se neviđeno, JU NP Risnjak koja po definiciji treba brinuti o očuvanju prirode glavni je promotor i uništavatelj najvrijednijeg dijela nacionalnog parka. Zaprepašćuje lakonski odgovor njihovog upravitelja... «Vidjet ćete kako će to biti ljepo kad se put dovrši, bit će izgrađeni potporni kameni zidovi.»
Snježnik i NP Risnjak nacionalno su bogatsvo, to je naše nacionalno blago. Uzeli su nam i uništili Snježnik nesposobni i bezosjećajni mediokriteti. Uništili su naš drugi dom.
Osnovno je pitanje...dali je dom ovdje radi Snježnika ili je Snježnik radi doma.
Ja nemam dileme, manja bi šteta bila da je dom na Snježniku propao do kraja nego da se devastira Snježnik za sva vremena.
Ne želim biti zloslutnik ali izgradnja pristupnog puta ponovo bi mogla aktualizirati megalomansku ideju o skijaškoj žičari na Snježnik, suludu ideju koja je teškom mukom zaustavljena na jednom maratonskom zasjedanju Sabora 2001. godine. Hoćemo li i dalje sjediti prekriženih ruku?
Nekoliko možda povijesnih fotografija Snježnika snimljenih predvečer 13.08.2009. ...za očajavanje ili kao poziv na buđenje.
utorak, 23. lipnja 2009.
Lavaredo Ultra Trail 21.6.2009.
Ovaj produženi vikend proveli smo u Dolomitima, na jezeru u Misurini. Na tom smo području bili prije 2 godine obilazeći ferate oko Cortine i Misurine. Tada smo čuli i za utrku Lavaredo ultra trail na kojoj je Bojan prvi put nastupio prošle godine i oduševio se, te ove godine nastupio ponovno. Utrka www.ultratrail.it je u ovogodišnjem izdanju bila duga 60km i imala 4000m uspona (i naravno isto toliko spusta), prelazila preko četiri prijevoja, brojnih sipara, potoka, snijega, livada, itd. Uvjeti su bili prilično surovi - na startu utrke u 6 ujutro 3 stupnja C, na najvišoj točki i led. Bojan ju je završio na 32.mjestu (!!!) od ukupno 340 natjecatelja. Mi ostali smo navijali na točkama za gledatelje, a na jednu smo čak i zakasnili jer je prebrzo dotrčao :-)
I tako je vikend za koji vremenska prognoza nije bila obećavajuća ispao odličan: u subotu osunčana tura oko Tre cime di Lavaredo, u nedjelju uspješna utrka sa samo par kapi kiše, u ponedjeljak šetnja okolicom Misurine. U Dolomitima bili Sandra, Bojan, Jelena i Perino.
ponedjeljak, 15. lipnja 2009.
Škrlatica 14.06.2009
Pogled prema Triglavu
Bivak IV i u pozadini Stenar
Aljažev dom
utorak, 2. lipnja 2009.
Krnica, sedlo Prevala 30.05.2009.
Malo smo gruntali dal da odemo na Prestreljenik ili ne, ali tada je pobijedila lijenost, pa smo se odlučili za spust. Osim toga počeli su se navlačiti oblaci, točno prema prognozi za poslijepodne. Procjenili smo da je temperatura par stupnjeva ispod nule. Krenulo je skoro pa čupavo, a onda me Iris odlučio uzeti pod svoje i sve svoje instruktrorske vještine isprobati na meni. Bit će da je uspio jer sam vidno popravio skijanje i nijednom nisam pao!!! Zapravo jesam jer sam skijom pobrao kamen, ali Učo kaže da se to ne broji. Moram zahvaliti mom osobnom instruktoru, pretpostavljam da je to i njegova zasluga. Doduše, mora da i dalje izgledam smiješno s prenaglašenim kretnjama i mantrom ooovakoo-ooovaaakkoo..., ali ipak sam prošao cijelu Krnicu, što je posebni uspjeh jer zadnji sam put skijao pred nekih dvadesetak godina!
Na turi bili Iris i Ivo.
nedjelja, 24. svibnja 2009.
Kotovo sedlo 24.05.2009.
nedjelja, 10. svibnja 2009.
Mala Mojstrovka 10.05.2009.
ponedjeljak, 4. svibnja 2009.
Rodica 3.05.2009.
Iz sela u podnožju planine dopiru zvuci crkvenog zvona, podne je. Ostali smo posljednji skijaši u planini. Stavljamo skije u započinjemo famozan tisućmetarski spust. Snijeg je do 1500m visine još uvijek dobre kvalitete.
ponedjeljak, 27. travnja 2009.
Sella Prevala 26.04.2009
utorak, 21. travnja 2009.
Trzaska koca na Dolicu
Podsjecam da je davne 1975. rusilacka lavina koja je pala s Mojstrovke tesko ostetila Ticarjev dom na Vrsicu iako ga nije ni dotakla. Pretlak u prasnatim lavinama koje dosegnu brzinu od nekoliko stotona km/h toliki je da je njihov ucinak razoran.
Par fotki gdje se vidi nevjerojatan ucinak lavine! Razmislja se o tome da se dom porusi i izgradi na drugom sigurnijem mjestu pri tome koristeci postojeci materijal.
nedjelja, 19. travnja 2009.
Hochalmspitze 3.360m - NP Hohe Tauern, 11.4.2009.
Uglavnom, ja do samog dolaska u Ljubljanu nisam znao na koji vrh zapravo idemo. Da vam ispričam, ukratko. Jedan petak uvečer zvoni telefon. Redovno javljanje prijatelja Luke iz Slovenije. Elvir, idemo slijedeći vikenda na Hochspitze sa skijama? Super, odgovorih. Potražih ja taj vrh na netu, isprintah kartu i opis ture i tako se dogovorih sa Sandrom, koja je by the way rekla da ne bi baš na neku dužu turicu. Piše da uspon traje 3 sata, 900 metara visinske razlike, sa 1.200 na 2.400m. To mi odgovara, reče Sandra. Prolaziše tjedni za tjednom i dođe petak, dan za akciju. I tako Sandra ostade bez struje u stanu, izgorjele instalacije, banana situacija, ništa od puta. Uz diplomatsko nagovaranje, pa idemo, riješit ćeš to po povratku, pa Uskrs bez struje, uz svijeće...Sandra ipak odluči ostati kod kuće i riješiti nastalu situaciju. I krenuh ja put Ljubljane sam. U razgovoru sa Lukom otkrih da su 2 vrha u pitanju: Hochspitze i Hochalmspitze. Čekaj, čekaj, kako se točno zove vrh na koji idemo? Hoh i nešto špice, reče Luka. Hochalpspitze? E da, taj špice! Joj, super, odgovorih na to. Nije mi bilo jasno zašto ići u Austriju na vrh od 2.400m, kada ih je Slovenija prepuna? Ovo je super iznenađenje, jupiiiiiii.... Znam da je to tritisućnjak u NP Hohe Tauern, negdje u blizini Grossglocknera i da tura mora biti lijepa, a pomislih i na Sandru koja je ipak očekivala turicu od 3 sata J
No, evo kako nam bješe na turici.
03.30h, subota ujutro, pokret iz Lubljane. Luka i ja krenusmo očiju spuštenih na pol koplja, ja još dobrano iscijeđen od prošlosubotnjeg trekingiranja i naganjanja po Mosoru, a Luka bolnih mu nogu od bike tjedna i stotine kilometara pređenih na međunožno dvokotačnom guralu. No, idemo svejedno, prognoza je odlična, snijega ima poprilično, uživat ćemo. U Jesenicama nam se priključuje Mariborski dio ekipe (Anja, Matjaž i Roman) i nakon kavice krenusmo put Austrije. Prolazimo tunel kroz Karavanke, vozimo se u pravcu Saltzburga, autocestu napuštamo na izlazu Gmund. Već poznatom cestom nastavljamo prema mjestu Malta i dolini Maltatal, znanom nam otprije po zimskim radostima penjanja zaleđenih slapova. Cijela dolina žubori, posvuda su potoci, slapovi se obrušavaju sa okomitih granitnih litica, predivno.
Dnevna svjetlost zamijenila je noćnu tminu, na cesti je gomila automobila i ljudi sa skijama i svi, naravno, idu na Hochalmspitze. Mi smo došli posljednji i bez imalo žurbe se spremamo i oblačimo, ljepimo cucke i krećemo. Zgodnih je -2°C. Supeeeeer, akcijaaaaa. No nakon pet minuta stadosmo. Koji je sad vrag, šta se dešava, pa nismo ni krenuli, a već piz... Matjaž ima problema sa vezom, vraća se do auta i nakon pol ure rješava problemčić. Idemo dalje, supeeeeeeer.
- Kišna je nedjelja, a prognoze govore da su poslijepodne mogući pljuskovi i štošta još. Ispričavam se, al napuštam kompjuter i odoh trčati, jer evo, provirilo je sunce, oblaci mu dopustiše da ga na trenutak ugledam. Odoh nakratko i brzo se vraćam ;-)...
Otrčah, duša mi sada mirnija, grickam jabuku i misli su ponovo u Austriji, podno Hochalmspitze. Serpentinasti puteljak vodi nas kroz stoljetnu borovu šumu, pregršt je otpalih iglica, staza je pocrnila, pratimo tragove skija koje prođoše ispred nas, uspinjemo se polako. Joj kako je super, još kada izađemo iz šume i kada se otvori pogled, kada ugledamo bezbrojne vrhove razbacane naokolo, joj, joj, joj...
Uzivajući u svakom trenutku, ne mogoh ipak ne pomisliti na spust sa vrha, za mene izazovniji i teži dio turice. Pa ja ipak ne znam skijati ;-).
Uspinjemo se polako, visina na satu polako raste, šuma postaje sve rjeđa i rjeđa, stabla su gola, izgledaju poput kostura. Kratki stop za gutljajčić čaja, a i naočale su dobrodošle. Sunce je sad već visoko, snijeg je potpuno bijel, išaran tragovima skija, nema više sjene niti iglica, vruće je. Tu i tamo rashladi nas pokoji dašak vjetra, donese nam kratko osvježenje. Roman izgleda nešto bolno. Vuče neku ozljedu sa skijanja i vide mu se grčevi na licu.
Sada je šuma već iza nas, otvara se velika površina snježnog pokrivača, pred nama izviruju stijene i vršići na sve strane, predivno. Pomislih kako bi bilo lijepo da smo došli ovamo po zimi, snijeg ipak popušta pod vrelim proljetnim suncem, temperatura je dosta visoka. Još uvijek je dosta tvrdo, al znamo da nas čeka još dosta uspona i da će u povratku na istom ovom mjestu puno, puno mekše.
Na pol puta skinusmo skije i posjedosmo na toplu granitnu stjenčicu koju iskoristismo kako stol za kratku marendu i kao ležaljku za uživanje na suncu i bacanju pogleda prema bezbrojnim vrhovima koji nas okružuju. Mmmm, pokoji keksić, gutljaj čaja, i sve to u neopisivo lijepom ambijentu i super društvu. Ma ko to more platit?
Visina na satu sada već prelazi 3.000. Snijeg je ovdje tvrđi, temperatura je malo niža, barem osjetno, jer cijelo vrijeme pirka neki vjetrić. Nema više hodanja u tankoj majičici, jaknice se oblače. Kapice su na glavi, uši su zaštićene.
Još koji sat i na vrhu smo. Jedva čekam da dođem gore i da se ispružim, da legnem i malo se odmorim. Noge me polako izdaju, svako toliko zastanem i odmaram se na štapovima. Ali ne želim odustati, idem do kraja, želim doći do vrha. Joj Mosore, dobrano si me namučio, ostade mi sva snaga na stijenju tvojem. Roman je ispred mene, ustvari svi su ispred mene. No on staje, još se više oblači i govori mi da će nas tu sačekati. Pokušavam ga uvjeriti da idemo zajedno do vrha, i govorim mu kako se ja također već borim sa nogama svojim. No kako mi u poslijednje vrijeme moć nagovaranja slabi, tako se ni Roman nije dao uvjeriti, već je skinuo cucke sa skija, pričvrstio pancerice i vezove te sjeo na svoj ruksak spreman za spust. Samo ti odi, ja vas čekam ovdje, reče on. A ja nastavih polako put vrha čija se vršna kupola počela pojavljivati.
Sa vrha skijaju svi oni ljudi čije automobile vidjesmo na parkingu. Ima ih puno i svi skijaju super. Tek poneki prate linije skijaša ispred sebe. Uglavnom se spuštaju neteknutim snijegom, ostavljajući iz sebe vijugave tragove. Ja ih sa divljenjem gledam i nastavljam put vrha. Još koji trenutak i ja ću se sjuriti sa vrha: ispadati, istumbati, isprevrtati, pokušavajući ostati na skijama uz jedan jedni cilj – spustiti se u živ i zdrav ;-).
Vrh je pred nosom, tu sam. Na vršnoj kupoli još je nekolicina ljudi, Luka, Anja i Matjaž. Toliko sam umoran da na zadnjih 10-ak metara koliko je trebalo da prohodam do vršnog križa uopće ne želim pomisliti. Umjesto toga ispružih se i legoh na snijeg koliko sam dug i širok. E moj Špice, evo me ležim ti na glavi, sretan sam, radostan i umoran. Lijepo ti je ovdje, vidi samo kako su ti lijepi susjedi, ima ih na stotine. Ostao bi ja ovdje na tvojoj glavi sjediti i gledati naokolo još dugo, dugo, ali moram nazad. Vidimo se još koji put, znam da ćeš biti tu ;-)
Anja i Matjaž silaze, Luka čeka mene. Par kratkih zalogajčića, malo čaja i evo me, spreman za novi izazov – preživjeti i ne polomiti se ;-)
Uživam kao malo dijete, iako uopće nisam opušten već skoncentriran na svaki pokret i zavoj, iako svako toliko okinem preko glave. Tvrdi snijeg odavno smo prošli, sada je piz...korasti snijeg, a ja nemam pojma kako da da savladam. Radim veeeeelike zavoje i polako gubim visinu. Luka je uz mene, a ja kao malo djete koje uči hodati. Ali nekako savladavam i taj dio. Snijeg je sada mekan i spor, sada se koliko – toliko mogu opustiti. Ulazimo u šumu, zavoj za zavojom, tu i tamo koji pad i evo nas, u dolini smo. Joj kako sam sretan. Živ sam i zdrav, istumban, ali čitav. Lica prepunih zadovoljstva pružamo si ruke, svi smo veseli i radosni.
Pijuckamo Gösser, dva, tri i već padaju dogovori za neke slijedeće izlete.
A ja su obećajem da ću ići u školu skijanja ;-)
srijeda, 8. travnja 2009.
05.-06.04.2009. Snjeznik, Zvoh
Vrijeme je za skijaske ture u visokim planinama. U nasim planinama snijeg nestaje na ocigled ali ga u sumi pod Snjeznikom ima jos skoro metar. Nedjelju je padina pod domom bila prolazna sa skijama ali mislim da vec danas nista od skijanja. Sjeverna padina je zalivena i jos ce nekom podariti uzitke proljetnog skijanja. Prolazimo kraj ostataka "planinarskog doma na Snjezniku" koji je mogao postati zgariste. Naime u ostavi uz bivak gorili su nedavno madraci i ostalo smece a vatra se prosirila na pod drvene terase. Nije mi poznat uzrok pozara i kako je ugasen ali sam uocio debelu usukanu zicu koja prolazi uz vrata ostave i mislim da je dio sustava uzemljenja ili gromobrana. Mozda ce udar nekog groma zauvijek dokoncati agoniju najljepseg planinarskog doma u Hrvatskoj. Steta i sramota, za planinarsku organizaciju i nase drustvo.
Ponedjeljak smo se odlucili iskoristiti kabinsku zicaru na Krvavcu za brzi bijeg iz proljeca u zimu i nastavili skijama za Zvoh i vidjeti prema Kalskom grebenu...pa koliko se da. Snijeg pocinje na Gospinci, skijaliste radi reducirano a snijega ima do 1,5 m. Uzivamo u suncanom danu i uspinjemo se desnim dijelom skijalista na sedlo Suha od kuda se desno vidi nas prolaz prema Kompoteli. Lavina pod Zvohom je pala ali velika kolicina snijega i visoke temperature ne jamce siguran prolaz. Varijanta preko planine Dolga njiva je jos nesigurnija. Zadovoljavamo se usponom na Zvoh koji je ove zime oaza mira buduci zicara koja ide na njegov vrh ne radi. Susrecemo turne skijase koji se vracaju s vrha i medju njima trojicu nasih sugradjana...Rijecana. Kakva slucajnost!!
ponedjeljak, 16. ožujka 2009.
Snjeznik 15.03.2009.
Na parkiralistu smo sreli jos dva turno skijasa koji su isli na Risnjak i jednog koji inace skija ali je zbog ozljede bio na hodackoj turi. Obavijestili smo i njih ih o ovom blogu i vjerujemo da ce se uskoro moci svaki vikend naci dovoljno ljudi da se formira grupica za turu...
Slovenski Sneznik 14.03.2009.
Pogled s Grcovca na Sneznik
Pogled sa Sneznika na Grcovec